U lekovite svrhe koristi se osušen koren za varenje, metabolizam, bolju krvnu sliku
Vrlo je gorkog ukusa, nije otrovna, ali se uzima isključivo pod nadzorom lekara
Iako se već dva milenijuma koristi kao neprevaziđen lek za varenje i metabolizam, lincura je danas toliko proređena da je zakonom zabranjena za slobodno sakupljanje.
Postoje biljke koje su kroz istoriju postale sinonim za zdravlje, a jedna od najmoćnijih na našim prostorima svakako je lincura. Poznata po svom izrazito gorkom ukusu, ona nije samo osnova za čuvenu rakiju, već kompleksna prirodna apoteka koja pomaže kod niza unutrašnjih oboljenja.
Ipak, zbog njene popularnosti i nekontrolisanog branja, ova biljka je danas prirodna retkost.
Kraljica lekovitog bilja: 2.000 godina na tronu
Lincura se s punim pravom ubraja u najstarije i najcenjenije lekovite vrste našeg podneblja.
- Lincura se ubraja u najstarije lekovite biljke, jer se koristi više od 2.000 godina kao odličan lek protiv oboljenja želuca, jetre i žuči, a rakija s ovom biljkom koristi se kao obloga. Zahvaljujući svojoj izuzetnoj lekovitosti, lincura se u narodu s pravom smatra "kraljicom lekovitog bilja" - priča za "Blic zdravlje" dr sc. Marko Lj. Nestorović, muzejski savetnik botaničar – herbolog u Prirodnjačkom muzeju u Beogradu.
Lek protiv kuge koji je preporučivao ilirski kralj
Lincura (Gentiana lutea L.) nije slučajno dobila svoje ime. Njena istorija seže daleko u prošlost, do samih korena evropske medicine.
- Ovaj botanički rod naziv je dobio po ilirskom vladaru Genciju iz II veka pre naše ere, koji je lincuru preporučivao kao lek protiv kuge - objašnjava dr Nestorović.
Prema botaničkoj klasifikaciji, lincura pripada rodu Gentiana, koji obuhvata vrste rasprostranjene u planinama severne umerene klimatske zone.
- Ove vrste se često sreću i u Andima Južne Amerike, dok u Africi sasvim nedostaju. U flori Srbije rasprostranjeno je ukupno 11 vrsta ovog roda - precizira naš sagovornik.
Šta sve leči koren lincure
Za izradu lekovitih preparata koristi se isključivo osušeni koren biljke. Njegov sastav je prava riznica aktivnih materija koje direktno utiču na funkcije varenja.
- Koren lincure sadrži gorke heterozide (oko 2 odsto), razne šećere, masno ulje (oko 6 odsto), žutu boju gentizin, pektine, tanine, kao i malu količinu alkaloida gencianina - navodi dr Nestorović.
Primena ove biljke je veoma široka i obuhvata različite aspekte zdravlja organizma:
- Varenje i apetit: Reguliše apetit i poboljšava varenje podsticanjem lučenja pljuvačke i želudačnog soka.
- Različite bolesti: Pomaže kod tegoba stomaka, želuca, jetre, žuči i malokrvnosti.
- Spoljašnja primena: Koristi se kao melem za rane i obloga za upaljene vene.
- Metabolizam i energija: Deluje na kosti, metabolizam i smanjenje opšteg umora.
- U narodnoj medicini ekstrakti, tinkture, lekovita vina, složeni čajevi i drugi preparati koriste se za lečenje bolesti stomaka, protiv groznice, za jačanje, kao i za obloge. Preparati lincure regulišu apetit i poboljšavaju varenje hrane, jer izazivaju pojačano lučenje pljuvačke i želudačnog soka. Lincura se koristi i za lečenje malokrvnosti, bolesti jetre, žuči, kostobolje i zamora, a blagotvorno deluje i na bolesti metabolizma - detaljno objašnjava dr Nestorović.
Uprkos tome što nije toksična, naš sagovornik naglašava važnost stručnog nadzora:
- Lincura, iako nije otrovna, uzima se isključivo pod nadzorom i kontrolom lekara.
Upotreba u ishrani i industriji pića
Osim u medicinske svrhe, koren ove biljke je nezamenljiv u proizvodnji specifičnih napitaka.
- Koren lincure od davnina se koristi u industriji vina, gorkih alkoholnih pića, likera i rakije koja nosi naziv upravo po ovoj biljci – lincura - kaže dr Nestorović.
Iako je veoma gorkog ukusa, upravo ta gorčina je čini cenjenom sirovinom za aperitive i dižestive širom Evrope.
Strogo zaštićena vrsta na Crvenoj listi
Danas je naći lincuru u prirodi sve teže. Nekontrolisano i nestručno sakupljanje dovelo je ovu vrstu na rub opstanka.
- Nekontrolisano branje lincure dovelo je do toga da je postala izuzetno retka vrsta koja je zakonom zabranjena za sakupljanje i promet - naglašava dr Nestorović.
- U cilju očuvanja i obnavljanja njenih populacija nalazi se i na "Crvenoj listi flore Srbije", kao i u međunarodnim zakonskim regulativama zaštite biljaka kao prirodnih retkosti, kojima se, posebno reguliše njeno sakupljanje - dodaje naš sagovornik.
Gde raste lincura
Lincura je rasprostranjena u Centralnoj i Južnoj Evropi, kao i u Maloj Aziji. Sreće se na planinskim pašnjacima, prevojima i stenovitim padinama Pirineja, Alpa, Balkana i Karpata.
- Raste u zajednicama udovice, tvrdače, kleke, listopadnog i zimzelenog žbunja, na krečnjačkim, škriljastim i granitnim terenima, na nadmorskim visinama i do 2.500 metara. Na našim prostorima najčešće se sreće na Zlatiboru, Maljenu, Divčibarama, Suvoj planini, Kopaoniku, Stolu, Goliji i Prokletijama - navodi dr Nestorović.
Zbog široke rasprostranjenosti u planinskim krajevima, narod je lincuri dao brojne nazive: srčanik, srčenjača, goreč, gencijana, čemer, sviš, vladisavka, košutnik, lecijan i raven.
Kako prepoznati lincuru u prirodi
Lincura je višegodišnja zeljasta biljka impresivnog izgleda koja može dostići starost i preko 50 godina. Dr Nestorović opisuje njene ključne karakteristike:
- Visina: Između 50 i 150 centimetara.
- Koren: Veoma razgranat, dugačak i sočan, spolja mrkožut, a iznutra svetložut. Oštrog i gorkog ukusa.
- Stabljika: Snažna, uspravna i nerazgranata.
- Listovi: Veliki, plavičastozeleni, sa izraženom paralelnom nervaturom. Donji listovi su široki, jajasti, na drškama, a srednji listovi su sedeći i obuhvataju stabljiku.
- Cvetovi: Zlatnožute boje, na dugim peteljkama, grupisani u zbijene cvasti.
- Plodovi: Duguljaste čaure, pune sitnog semena smeđe boje.
- Lincura nije otrovna biljka, ali je vrlo gorkog ukusa. Razmnožava se semenom i vegetativnim putem, a počinje da cveta tek četiri do sedam godina nakon nicanja. Cveta od juna do septembra meseca - kaže dr Marko Nestorović.