Nataša i Saša Francisti spojili su život u Beogradu i na selu, stvarajući porodično gazdinstvo u Ralji bez prethodnog velikog plana
Njihova priča postala je popularna na društvenim mrežama, pokazujući da praktičnost, moda i autentičnost mogu ići zajedno u seoskom životu
Petkom popodne, čim se završi radni dan, sako ostaje u kolima, štikle završavaju negde u dvorištu, a umesto gradske vreve počinje sasvim drugačija svakodnevica. U dvorištu, među kokama koje već prepoznaju korake svojih domaćina, nema žurbe, sirena i beskrajnih kolona automobila, već samo mir, posao koji se radi sa zadovoljstvom i osećaj da se vreme konačno meri drugačije nego u gradu.
Upravo takav život danas vode supružnici Nataša i Saša Francisti, koji nisu želeli da biraju između Beograda i sela, već su odlučili da spoje oba sveta i od jedne, naizgled obične ideje, naprave porodičnu priču koja je za kratko vreme osvojila i njihove kupce i hiljade ljudi na društvenim mrežama.
Od jedne ideje do života koji nisu planirali
Kada danas pogledaju uređeno gazdinstvo u Ralji, veliki kokošinjac, stotine jaja koja svakodnevno sakupljaju i ljude koji im iz nedelje u nedelju dolaze po domaće proizvode ili na doručak u prirodi, i sami priznaju da je teško poverovati da je sve počelo gotovo bez ikakvog plana. Nije bilo dugih razgovora, biznis strategija niti računice da li će se trud isplatiti. Bila je samo jedna ideja koju su, kako kažu, odlučili da ne ostave za "jednog dana", već da joj odmah daju priliku.
- Ja sam rekla: "Hajde da probamo". Saša me je apsolutno podržao u tome, jer bez Saše ovo apsolutno nije bilo moguće ni zamisliti, a kamoli početi - počinje Nataša za "Blic".
Na pitanje koliko su razmišljali pre nego što su se upustili u potpuno drugačiji način života, Nataša odgovara da kod njih nije bilo čekanja idealnog trenutka, jer bi, kako danas smatra, u tom slučaju verovatno i dalje ostali samo na planovima.
- 22. februara se rodila ideja, a realizacija je bila 1. marta - govori nam Nataša, kratko i jasno.
Nisu otišli iz Beograda, već su ga poneli sa sobom
Iako mnogi, kada vide njihovo gazdinstvo, pomisle da su napustili grad i preselili se na selo, istina je, kažu, potpuno drugačija. Njihovi poslovi i danas su vezani za Beograd, prijatelji su ostali tamo, kao i svakodnevne obaveze, ali su uspeli da pronađu način da između ta dva sveta ne biraju, već da ih spoje u život koji im danas najviše odgovara.
Saša je svoj posao prilagodio tako da najveći deo obavlja iz Ralje, dok Nataša i dalje nekoliko puta nedeljno putuje između Beograda i gazdinstva, zbog čega joj kraj radne nedelje predstavlja trenutak kojem se raduje više od bilo čega drugog.
- Ja sam više grad povukao u selo. Moj posao je takav da mogu da ga radim onlajn. Sve što mi je potrebno doneo sam ovde. Ovo je drugo okruženje, miran život, tiho je, oko mene su zelenilo, priroda, živa bića, kokoške... To je jedan pokušaj da se malo primiri onaj ritam koji je bio u gradu, jer postao je nepodnošljiv. Jednostavno, tamo je teško živeti jer veliki je saobraćaj, velike su gužve, velika je zagađenost. Ovde je sasvim drugačije - kaže novinar Saša Francisti.
Dok Saša govori o miru koji je pronašao radeći okružen prirodom, Nataša priznaje da joj je petak postao omiljeni dan u nedelji, jer tada, čim zatvori vrata kancelarije, ostavlja iza sebe i gradsku užurbanost.
- Petkom sam najsrećnija žena na svetu kada se završi radno vreme i obaveze u Beogradu, i kad dođem ovde. Onda osetim taj mir, tišinu, skidam sa sebe sako, štikle bacam ovde po dvorištu i utrčavam kod mojih koka koje znaju kad ja stignem, biće nešto zabavno, nešto ćemo smisliti zajedno. Mezimci su mi srećni. Svi smo na okupu, to je ono što je najbitnije - dočarava nam Nataša, novinarka, ali i žena širokih interesovanja, koja se pored redovnog posla bavi modom i modelingom.
Jedno uskršnje jaje koje nisu zaboravili
Mnogo toga se na gazdinstvu promenilo za nekoliko meseci. Broj koka se utrostručio, jaja danas broje u stotinama, a ljudi ih prepoznaju i po proizvodima i po Instagram objavama koje svakodnevno dele. Ipak, kada ih pitate koji trenutak najviše pamte, odgovor stiže bez razmišljanja - Uskrs i prvo jaje koje je njihova kokoška Prvenka snela baš tog dana.
- Dvanaestog aprila, baš za Uskrs, bili smo ovde i nismo očekivali. Imali smo tada pedeset kokošaka. Znali smo da će biti tih dana, ali baš za Uskrs - to nismo očekivali. To smo oboje na neki način stvarno shvatili kao znak i blagodat neku koja nam se desila. Mi smo tako sedeli ovde, stavili smo to jedno jaje na sto i gledali smo ga oboje.
Danas se tom prizoru vraćaju sa osmehom, ne zbog samog jajeta, već zbog svega što je usledilo posle njega.
- Od prvog jajeta pa nadalje, od pedeset kokošaka do sto pedeset, od jednoga jajeta do sto pedeset dnevno iliti hiljadu nedeljno. Rasla je naša priča, rasle koke, rasli mi, naučili smo mnogo toga. Sad smo napokon malo opušteniji. Ali, to je rad. Sad da li se on zvao marketing, da li se zvao prodaja, da li se zvao čišćenje kokošarnika, da li se zvao posao oko kuće ili oko doručka - sve je to rad - sabira nam Nataša i ukazuje na kontinuitet rasta, koji ne dolazi bez posvećenosti.
Prodaja je, kako pričaju, počela sasvim spontano. Prva jaja kupili su kumovi, zatim prijatelji i komšije, a vrlo brzo vest o njihovom gazdinstvu počela je da se širi dalje. Danas imaju registrovano gazdinstvo, svoj sajt, sarađuju sa pojedinim radnjama i pekarama, ali najveći deo prodaje i dalje obavljaju direktno, jer im je, kako kažu, najvažniji kontakt sa kupcima.
Doručak zbog kog ljudi dolaze iz grada
Ideja da vikendom otvore vrata svog gazdinstva rodila se sasvim spontano. Nataša je poželela da ljudima pokaže kako izgleda jedno obično jutro na selu, da ih povede u kokošinjac, da sami sakupe jaja od kojih će doručkovati i na nekoliko sati osete mir koji je njima dvoma potpuno promenio svakodnevicu.
- Oni skupljaju jaja, odvodimo ih u kokošinjac. Od tih jaja mogu sami sebi da naprave doručak ili mi da im napravimo. Sedimo, pričamo, družimo se. Mogu da hrane koke, biće nekog voća, mogu da ponesu i voće, a na kraju dobiju još dvadeset jaja i idu kući. Tako je to bilo i tako se realizovalo.
Danas upravo taj doručak mnogima predstavlja prvi susret sa životom na selu, ali i priliku da vide koliko rada stoji iza svakog jajeta koje ponesu kući.
Koke su ih naučile više nego što su očekivali
Iako mnogi i dalje veruju da su koke jednostavne životinje, Saša se kroz osmeh priseća da ga je upravo rad sa njima razuverio i pokazao mu koliko brzo uče, pamte i prepoznaju ljude.
- Koke nisu tako glupe kao što ljudi misle da su glupe. Gledaju šta jedna radi i onda počnu sve da je prate. Jedna koka je uspela da otvori rupu u ogradi i kroz tu rupu je prošlo 120 kokošaka jedna za drugom. Trebalo mi je skoro pet sati da ih vratim nazad. One zaista imaju svoj karakter. Prepoznaju mene, prepoznaju Natašu. Svako jutro me čekaju na vratima da uzmu prvu dozu hrane. Kad uđem u dvorište, ne može normalno da se hoda od njih. Stalno su oko nogu i prate vas gde god da krenete.
Baš zbog toga, objašnjava, kvalitet domaćih jaja ne zavisi samo od hrane koju koke dobijaju, već i od načina na koji žive.
- Moraju da budu napolju, moraju da uzimaju minerale i spolja. Koliko god ih ja hranio običnom hranom, njima treba dodatno i selen iz lucerke, fosfor i mnogo drugih minerala da bi se dobio pravi ukus jajeta. To se može dobiti samo slobodnim uzgojem. Kad su zdrave i kad im ništa ne smeta, onda nose dobra jaja - objašnjava nam Saša.
I selo može da bude lepo obučeno
I dok Saša najveći deo dana provodi oko kokošinjca i gazdinstva, Nataša je među pratiocima na društvenim mrežama postala prepoznatljiva po tome što i među kokama nosi haljine, šešire i garderobu po kojoj je mnogi znaju još od ranije.
- Ja generalno volim modu i volim da se oblačim i da se presvlačim od malih nogu. Svakako je krenulo spontano. Ovo je neki moj normalni autfit, tako da ništa tu nije nešto dodato. Moda ne pripada samo ulicama ili modnim pistama. Samo se radi o različitim modama. Modna pista je jedna vrsta mode, a ovo je neki "country", "farm style", koji se meni generalno mnogo sviđa. Apsolutno sve na meni što imam prilagođeno je radu. Radne farmerke, čizme... Šešire nosimo zbog sunca. To nisu modni detalji, ali nekako smo se uklopili u tu priču.
Za nju, kaže, praktičnost i ženstvenost nikada nisu bile suprotstavljene.
- Ja sam uvek za to da se bira praktičnost. Pa praktičnost može da bude moda. Moda nije samo usko, da vas steže da biste izgledali vitko. Sve ležerno i sve kako vam prija. Kako žena voli, tako treba - jasna je Nataša.
Pored gazdinstva, Nataša danas vodi "concept store" sa prijateljicom, a bavi se i modelingom za seniorke, ali kaže da se kroz sve što radi provlači ista nit.
- Moj lični pečat je sve što radim u životu. Svaki segment mog života je moj lični pečat. Sve što sam radila, bilo da su jezici, putovanja, moda ili novinarstvo, povezivala je kreativnost. Ovo mi je u početku delovalo najmanje kreativno, a onda sam shvatila da i od ovoga može da se napravi nešto lepo - zaključila je Nataša.
A dok se predveče na gazdinstvu utišava dan, koke same pronalaze put do kokošinjca, korpe sa jajima čekaju sutrašnju isporuku, a u dvorištu ostaju samo njih dvoje. Posla, kažu, ima više nego što su ikada mogli da zamisle, planova još više, ali upravo u toj svakodnevici, koja počinje mnogo pre svitanja, a završava se tek kada padne mrak, pronašli su ono zbog čega su uopšte i krenuli u ovu priču - život u kojem se nijednog jutra ne bude sa pitanjem da li su pogrešili što su pokušali.