Gromoglasan dugi aplauz odzvanjao je čudesnom pozorišnom scenom, staroaustrijskom tvrđavom Minor na Malim Brionima.
Pred ponoć 29. jula završena je premijera predstave "Ko se boji Virdžinije Vulf?" Edvarda Olbija u režiji Lenke Udovički (koprodukcija Teatra Ulyses i Beogradskog dramskog pozorišta). Činilo se da pljesak dlanova i uzvici "bravo" prepunog gledališta sežu i do nestvarno čarobnog, zvezdanog neba.
Već od prvih scena publika je bila ponesena pričom o starijem bračnom paru kojima u nedoba jedne pijane noći u goste dolazi mlađi bračni par s kojima su jedva poznanici da bi se u kolopletu svakovrsnih dijaloga, situacija, gestova preplitali njihovi životi, sudbine, stavovi, karakteri…. dok se istovremeno, otvarajući vrtloge tema i dilema, ogoljavaju i njihovi odnosi, i svako ponaosob…
Vrhunski glumački slalom kroz brzake mržnje, uvreda, povređivanja, ljubavi, međusobne istovremene neraskidive vezanosti i organske odbojnosti… izneli su maestralni Rade Šerbedžija kao Džorž i izvanredna Katarina Bistrović Dervaš kao Marta. Otelotvorujući, pre svega, svojim unutarnjim snagama poznat, kultni Olbijev komad i likove, daju se do daske, u uzbudljivom ritmu, s obrtima koji se nižu i lako teku dok nose tektonske poremećaje. Sve je poput pingponga bivalo između humora i očaja, žudnje za životom i beznađa, laži i istine… Centralna laž u životima Džordža i Marte tiče se deteta koga u stvari nemaju, ali to je zapravo samo vrh ledog brega iako možda jeste i uporište krugova njihovog pakla kome, kako to kod istinskih paklova biva, ne manjka ni strasti ni privrženosti. Iako se na početku može učiniti da su tu kao svojevrsno ogledalo stari i mlađi bračni par, naočit i ambiciozan Nik (markantni Milan Marić) i samo naoko nežna Hani (interesantna Romina Tonković) ima svoje ponore. Budući da su mladi, ti se ponori možda nisu u potpunosti razvili, ali je evidentno da su oboje (svojim izborima, svetonazorima…) udarili dobre temelje sopstvenog pakla.
Duško Ljuština, veliko pozorišno ime ovih prostora i direktor Ulyssesa, između ostalog je rekao: "Videli ste reakciju publike. To sve govori, a publiku se ne može prevariti! Kazališni dragulj na tvrđavi Minor."
Kao svojevrsan lajtmotiv predstave (na tragu nepodnošljive lakoće postojanja) likovi u više navrata pevaju pesmicu "Ko se boji Virdžinije Vulf, ko se boji Virdžinije Vulf…" na muziku ovdašnjoj publici prepoznatljivu po onoj dečjoj "ko se boji vuka još, vuka još…".
Ukratko, u ovom pozorišnom ostvarenju za nepropustiti snažno je dočarana duhovno-emotivna mutacija koja - u spoju nemoći i poruge - potvrđuje nadolazak tame. A kao pogonska snaga predstave Šerbedžija je i likove i radnju i publiku prebacio i na onu ravan gde se u vrtlozima koji proždiru i ljude i vreme otvara pitanje suočavanja sa strahom od realnosti, od izlaska iz sopstvenih zidova, od priznavanja i razračunavanja u odnosu na sopstvene zablude… Lične, intimne, društvene, političke, kakve god.
Olivera Milošević (RTS), renomirani hroničar i poznavalac pozorišta, istakla je: "Moćno, čudesno… fantastičan prostor. Glumci - malo je reći izvanredni. Moj posebno snažan utisak večeras je i publika koja je reagovala s toliko ushićenja, ponesenosti… A Šerbedžija u punoj snazi, kao mladić koji tek počinje da igra." Scenografska i kostimografska rešenja ukazuju na šezdesete godine prošlog veka, no sve skupa zapravo nam svima diše za vratom. Predstava će od 8. oktobra biti na repertoaru Beogradskog dramskog pozorišta.
Jure Franko: Izvanredna gluma
Premijeru je gledao i Jure Franko, skijaška legenda, nekadašnji ex YU olimpijac, a danas producent.
- Jedna od onih predstava koja vas potpuno ponese, a potom još dugo prati, zaokuplja, o kojoj razmišljate… Izvanredna gluma. Šta se sve dogodi, a dok se, navodno, ništa ne dogodi… - izjavio je Jure Franko za "Blic".