Serija 'Someone Has to Know' temelji se na istinitom slučaju nestanka i ubistva čileanskog studenta iz 1999. godine.
Priča se fokusira na majku žrtve, lokalnog sveštenika koji zna istinu, i tvrdoglavog inspektora koji vodi istragu.
Godine 1999. dvadesettrogodišnji čileanski student Horhe Matute Džons, izašao je u provod i nikada se nije vratio. Sin ugledne građanske porodice iz univerzitetskog grada Konsepsiona poslednji put je viđen kada je izašao iz diskoteke u kojoj je bila tehno žurka. Njegovo telo pronađeno je posle pet godina, a ubica nikada.
Ovaj slučaj koji je svojevremeno potresao Čile, polazište je za seriju „Someone Has to Know“ (Alguien tiene que saber) na Netflixu, a čiju režiju potpisuju Fernando Guzoni i Pepa San Martin.
Autori čileanske serije zadržali su lokaciju stvarnog zločina i ostali verni originalnim događajima. Promenili su, međutim, imena stvarnih osoba, verovatno zbog mogućih tužbi. Porodica ubijenog studenta je, uprkos tome, pred prikazivanje pozvala na bojkot serije. Iskreno – teško je reći zašto. Jer, „Alguien tiene que saber“ je serija lišena i najmanje trunke senzacionalizma, piše Jurica Pavičić za Jutarnji.
Serija počinje dan nakon nestanka studenta
Serija počinje dan nakon nestanka. Dominantna majka porodice (Paulina Garsija) podiže na noge medije i ceo grad. Majka dugo veruje da joj je sin živ i otet, ali postoji čovek koji zna da nije tako. To je lokalni sveštenik (Gabriel Kanjas) kome je ubica priznao zločin na ispovesti. Sveštenika, međutim, obavezuje ispovedna tajna. Ne želi da otkrije ime zločinca i ne popušta čak ni pod pritiskom biskupa.
Uzburkana događajima, vlada u Konsepsionu iz glavnog grada šalje petočlani istražni tim koji predvodi iskusan, ali tvrdoglav i dogmatičan inspektor Montero (Alfredo Kastro). Isprva veruju da je telo studenta sakrila grupa vršnjaka koja ga je prethodno ubila iz nehata. Dodatni problem je što su ti momci uglavnom deca gradske elite. Osumnjičeni su čak privedeni, ali kada se pojavi telo žrtve, ispostavi se da obdukcija ne podržava tu hipotezu. U međuvremenu, par mlađih policajaca posumnja na sasvim drugu osobu, ali tvrdoglavi Montero odbija i da ih sasluša. Slučaj se tokom meseci i godina pretvara u nerazmrsiv rašomon, a ogorčena i povređena majka s vremenom postaje nesnosna i policiji i zajednici.
Spora radnja najveća zamerka
"Someone Has to Know" ima osam epizoda od po oko 40 minuta, a upravo se u tome krije njen najveći problem, kažu gledaoci koji su je već pogledali. Priča koja je mogla da bude mnogo napetija i kompaktnija često se razvlači, ponavlja iste emotivne tačke i ostavlja utisak da se vrti u krug. Umesto da napetost raste iz epizode u epizodu, gledalac često ostaje s osećajem da se radnja ne pomera dovoljno, piše Index.
Drugim rečima, serija ima atmosferu, ima težinu i ima temu, ali nema ritam koji bi je gurao napred.
To je posebno veliki problem kod true crime naslova jer publika od njih obično očekuje ili snažan emocionalni udarac ili osećaj da se s vremenom dolazi sve bliže istini. Ovde toga nema dovoljno, ističe se u recenzijama. Serija više puta sugeriše da se sprema veliko otkriće, ali ne uspeva da izgradi pravi osećaj nagrade za gledaoca.
Dodatni problem je to što je serija inspirisana slučajem koji zvanično nikada nije do kraja rešen. Zbog toga ni završnica ne nudi ono što deo publike najviše želi: jasan odgovor, rasplet i osećaj zatvaranja priče, navodi se u recenzijama.
Sjajne glumačke izvedbe
Ono oko čega ima manje dilema jeste glumačka postava. U glavnim ulogama su Paulina Garsija, Alfredo Kastro i Gabrijel Kanjas, a upravo su njihove izvedbe među najčešće hvaljenim elementima serije, prema prvim recenzijama.
Paulina Garsija nosi emocionalnu jezgru priče kao majka koja odbija da prihvati da odgovora možda nikada neće biti. Alfredo Kastro glumi detektiva koji sve više gubi kontrolu nad slučajem i sopstvenim metodama, dok Gabrijel Kanjas kao sveštenik otelotvoruje jednu od glavnih tema serije – ćutanje.
Kritičari ističu da su njihove izvedbe suzdržane, ozbiljne i vrlo uverljive, što seriji daje težinu čak i onda kada radnja počne da gubi zamah.
Vizuelno, serija je vrlo upečatljiva, naglašavaju kritičari. Tamni tonovi, suzdržana kamera i teskobna atmosfera dobro prenose osećaj beznađa i tuge. U tom smislu "Someone Has to Know" deluje kao ozbiljna i promišljena drama, a ne kao još jedan generički kriminalistički naslov.