Soni Rolins, legendarni džez saksofonista, preminuo je u 95. godini u svom domu u Vudstoku, Njujork.
Tokom karijere duge više od 60 godina, snimio je više od 60 albuma i stvorio džez standarde kao što su „St. Thomas“, „Oleo“, „Doxy“ i „Airegin“.
Soni Rolins, legenda džez muzike koji je često nazivan „najvećim improvizatorom“ ovog žanra, preminuo je danas u svom domu u Vudstoku, Njujork. To je objavljeno na njegovim zvaničnim društvenim mrežama. Imao je 95 godina.
Tokom više od 60 godina karijere, tenor saksofonista snimio je više od 60 albuma. Njegove kompozicije „St. Thomas“, „Oleo“, „Doxy“ i „Airegin“ postale su džez standardi.
New York Times je u svom tekstu primetio: „Čak i po standardima muzike koja ceni individualnost, on se izdvajao.“
Nemirni genije džeza
Associated Press je Rolinsa nazvao „nemirnim genijem džeza“. Nesumnjivo je taj nemir doprineo njegovom radu tokom decenija.
Na Rollinsa je rano uticao još jedan legendarni saksofonista, Čarli Parker, koji je svirao alt. U srednjoj školi, niko drugi do Telonijus Mank uzeo je Rolinsa pod svoje okrilje. Kasnije su zajedno snimali. Rolins je nastavio da snima sa Parkerom (dvojac je odmerio snage na „Tenor Madness“), Ornetom Kolemanom, Dizijem Gilespijem, Maksom Roučom i Majlsom Dejvisom. Njegova saradnja sa Dejvisom rezultirala je albumima Dig, Collectors’ Items i Bags’ Groove.
Hapšenje i problemi sa porocima
Međutim, baš kada su ga mnogi počeli doživljavati kao novu džez zvezdu, Rolins je hapšen 1950. zbog oružane pljačke i ponovo 1952. zbog kršenja uslova uslovne slobode, dobrovoljno je ušao u četvoromesečni program lečenja od zavisnosti u Federalnom medicinskom centru u Leksingtonu u Kentakiju 1955. godine, gde su se lečili mnogi poznati džezeri.
Po izlasku se preselio u Čikago, zaposlio najpre u jednoj fabrici, obavljajući najniže poslove, a zatim nastavio kao utovarivač kamiona. Tražio je fizički rad da bi se oslobodio poroka koji su pretili da mu unište i zdravlje i karijeru.
Ponovo na vrhuncu
Krajem 1955. godine napustio je Čikago da bi se ponovo priključio veoma aktivnoj džez sceni.
Godine 1957, Rolins je snimio Saxophone Colossus, koji se smatra njegovim najvećim delom kao vođe benda. Kongresna biblioteka ga je 2017. uvrstila u Nacionalni registar snimaka. U saopštenju o uvrštavanju navedeno je da je to „jedan od ključnih albuma Rolinsove karijere“ i istaknuta je „snaga, gracioznost i humor“ njegovih solo deonica.
Odsvirao solo u pesmi "Stonsa" iako nije voleo njihovu muziku
Čak i oni koji uopšte ne poznaju džez znaju njegov rad: Rolins je odsvirao prepoznatljiv saksofon solo na kraju pesme Rolling Stonesa „Waiting on a Friend“.
Iako Rolins nije bio ljubitelj muzike Stonesa, bubnjaru benda Čarliju Votsu (1941-2021), koji je imao džez pozadinu, saksofonista je bio jedan od idola.
- Kada on stane i svira, nema saksofoniste koji ne gleda u čudu - rekao je Vots 2010. godine. - On je poslednji koji je ostao, i još uvek svira jednako dobro kao i tada. Još uvek je na vrhuncu onoga što radi. To je velika inspiracija da zapravo ne postoji vremensko ograničenje, ali vrlo malo ljudi može to da radi na tom nivou.
Dobio je Gremi za životno delo 2004. godine. Dobio je Nacionalnu medalju za umetnost 2010. godine. Zajedno sa Yo Yo Ma, Nilom Dajmondom i Meril Strip, Rolins je 2011. godine dobio priznanje Kennedy Center Honor od predsednika Obame.
Poslednji koncert
Svoj poslednji koncert odsvirao je 2012, a zbog respiratornih problema se sa scene povukao 2014. Godine 2024. su objavljeni njegovi dnevnički zapisi "The Notebooks of Sonny Rollins".
Uz saopštenje u smrti slavnog muzčara, navedena je i Rolinsova izjava iz 2009. o kreativnosti i zagrobnom životu:
„Mislim da kada kreativna osoba završi, ona nastavlja u sledećem postojanju. Ja sam osoba koja veruje da ovaj život nije sve i kraj svega. Duhovna osoba to ne oseća tako.“