Ljiljana Krstić je bila priznata po svojoj dostojanstvenosti, povučenosti i iskrenoj predanosti glumi, o kojoj je govorila kao o životnom pozivu punom 'zvezdanih trenutaka'.
Njena uloga Marte u predstavi 'Ko se boji Virdžinije Vulf' bila je posebno bliska njenoj ličnosti i često je dobijala visoka priznanja i u međunarodnim okvirima.
Glumci su bića satkana od građe koja ne pripada realnosti ‒ govorila je Ljiljana Krstić.
Znalci su isticali njenu decentnost, svojevrsnu povučenost, dostojanstvo… Ognjenka Milićević je naziva pionirom našeg modernog glumišta, a ona, u intervjuu (1981) povodom Oktobarske nagrade za ulogu Marte, Sedmojulske za životno delo, između ostalog, kaže:
‒ Za mene je zadovoljstvo ono što doživim na sceni i kad se posle predstave vratim kući ne ispražnjena, nego ispunjena. Dešavalo mi se nekoliko puta da doživim, da osetim one ’zvezdane trenutke’ – to nikad nije i cela predstava – zbog kojih pomislite da je vredelo biti u ovom pozivu. Ne bih uspela da definišem te trenutke, to je kao kad vam se čitavo telo mobiliše, to je kao u ljubavi… imala sam te svoje trenutke. Glumac živi za njih i zbog njih; čak i kada ih ne doživi, on se njima nada, njih želi…
U njujorškom “Linkoln centru”
Govoreći u drugim prilikama o svojim ulogama, o Marti u predstavi “Ko se boji Virdžinije Vulf” Edvarda Olbija, u režiji Mire Trailović, veli:
‒ Interesantno da ni za jednu ulogu nisam osetila takvu vezanost kao za taj komad i tu ličnost. Doneli su mi komad kući, ali nisam imala vremena da ga pročitam. Pošla sam na probu, čitala sam delo usput. Išla sam peške od Autokomande do Slavije, čitajući; nisam mogla da se odvojim od teksta i znala sam da je taj tekst moj! Zašto moj? Verovatno da mnogi podaci iz ličnog života utiču na to. […] Volela sam Martinu ironiju i ja sam je razvijala do maksimuma, tako da sam mnoge komponente te ličnosti ja zaista nosila u sebi. To ogoljavanje sebe dobilo je dimenzije zbog kojih je ono bilo dragoceno u toj predstavi. Ne stideti se svojih mana, potencirati ih čak, pobosti ih kao steg da vide ljudi da u jednom čoveku ima toliko zla, a i nesreće. Ne znam zašto, ne mogu da kažem, ali nesrećni ljudi su me uvek privlačili. Toliko sam volela da im priđem i da tražim upravo ono što ih je dovelo dotle… Ja ne znam šta je Martu do toga dovelo, ali znam mnoge situacije oko sebe i u sebi koje su klice nesreće.
Ognjenka Milićević beleži da je tu ulogu igrala u “Linkoln centru” u Njujorku, a kritika je rekla da je Olbi dobio više no što je mogao poželeti, kao i na scenama u Pragu, Brnu, Bratislavi, Varšavi, Moskvi, Sofiji, da je to, u to vreme, bio ne dah, nego vihor novine, koju su i teatarski ljudi i publika osetili i pozdravili… „Moderan teatar, teatar koji se usudio da ljudskim odnosima pogleda u tužne oči“, Zbog čega je Ljiljanu Krstić i njenog partnera partnera Slobodana Cicu Perovića kritika proglasila glumačkim parom godine, a pojedinačno najboljim glumcima sezone…
Sićušna beznačajnost i nemoć do bola
Govoreći o Vasi Železnovoj u režiji Dejana Mijača (JDP), napominje i:
‒ Ja Vasu vidim u mladosti, mada je nisam zatekla u mladosti, ali vidim je kao ženu rudimentiranu, snažnu, koja je znala šta hoće, a koju je život šibao…
A o Nehami u “Sumraku” Isaka Babelja, u režiji Ježija Jarockog, veli:
‒ Nehama je ceo život provela u mraku, i iščeznuće u njemu. Nebo sa zvezdama koje se rasprskavaju – sećam se one božanstvene inscenacije – ona nikad ugledati neće. Jer mrak je ispunio celokupno njeno biće. Njoj je starozavetni Bog dodelio sudbinu da joj Mendelj bude vodenički kamen o vratu, kao što će i ona njemu biti. Njeno mehaničko njihanje, kao neprekinuti ritam, kao neprestano klanjanje nekome i nečemu, sugerisao mi je reditelj. Ne rečima, on uopšte nije objašnjavao, nego mi je pokazao, a mislim da sam negde i čitala da je to u vezi s nekim jevrejskim ritualom. Nisam ga pitala, i najpre nisam shvatala i nisam ni tragala za smislom. Došlo je to samo po sebi, prihvatila sam i usvojila. Tuga, mrak, očaj, ispunjavali su me tokom cele predstave. I svoju sićušnu beznačajnost i nemoć osećala sam do bola. To je Nehama.
Ognjenka Milićević piše i: „Kod nje je lik celina određena gestusom u brehtijanskom smislu; ne, dakle, gestikulacijom i pouzdano modernim senzibilitetom koji bez predrasuda poseže i nalazi u čoveku i zlo i dobro naporedo, uslovljeno u sukobu… A njen vrhunski domet je iskrena jednostavnost. […] Šta je to što je čini podjednako svojom, kao kod kuće, u pozorištu i u drugim medijima – filmu i televiziji? Verujemo da smo blizu odgovora ako kažemo da se ona ne izražava tehnikom, zanatom, nego svakom mediju nudi svoje traganje za likom i ono što je pronašla u njemu – bol, čvor, nadu, nemoć, mrak – medij odmah prepozna u njoj i sledi je. […] U svom delu posvećenom teatru, radiju, filmu i televiziji, nepreglednim tomovima poezije koju je s tananim umećem kazivala u svim sredinama – Ljiljana je pronalazila i osobine koje je cenila kod svoje babe Save – toleranciju, dostojanstvo, mir u susretu s onim što je čeka, pa i kad su to muka i nevolja.“
Ni tuga ni radost do kraja
Pričajući o glumi isticala je:
‒ Ne smeš na sceni ništa čemu se protivi tvoja glumačka ličnost i čemu nisi pronašao svoj razlog. Ne smeš dozvoliti da budeš upotrebljen kao nesvesno biće, kao boja, kao biljka.
Kao i:
‒ Prožimanje glume i života? Do totalnog opuštanja skoro nikada ne dolazi. Kao što iz ličnog života – kao iz nepresušnog vrela ‒ crpiš za svoje uloge, tako vrlo često osetiš tragove odigranih scena u ’scenama’ iz ličnog života. Ponekad se zaprepastiš kako su neka rešenja za koja si verovao da su samo tvoja, u stvari odblesak rešene scene sa pozornice. […] Prokletstvo glumačke profesije! Ne znati, ne umeti, ne hteti prepustiti se najvažnijim, najlepšim, najtragičnijim trenucima života – do kraja! Sebičnost u korist nečeg efemernog; nije u pitanju samo taština, izvesna deformisanost psihe, već nešto kao obeleženost, monaštvo, služba nečemu… Jer jedan deo glumčeve svesti budno prati svaki pokret i stavlja ga u svoju glumačku riznicu, ne dajući nam ni da tugu istugujemo, niti da radost odradujemo do kraja! Za mene su i sada, kao nekad u mladosti, glumci čudna bića, satkana od građe koja ne pripada realnosti, svakodnevici.
(Oprema redakcija “Blica”, urednik feljtona Tatjana Nježić, sutra “Petar Kralj – majstor reči i majstor ćutanja”)
Monografija
Monografija “Gospodari ‘Dobričinog prstena’”, izdanje Udruženja dramskih umetnika Srbije, posvećena je dobitnicima najprestižnije glumačke nagrade, nagrade za životno delo. Tu je I zanimljiva priča o prstenu Dobrice Milutinovića, a svaki od 35 laureata predstavljen je na desetak strana, u kojima je obuhvaćen spisak uloga i nagrada, obrazloženje žirija, osnovni biografski podaci kao i priča sazdana od izjava, kazivanja, opaski i uvida samih umetnika. Bogato ilustrovana, knjiga sadrži preko 150 fotografija, a “Blic” u feljtonu on-lajn donosi deo sadržaja posvećen svakome od, prestižnom nagradom ovenčanih, dramskih umetnika.