Naglašava da se borba vodi između onih koji teže miru i onih koji hrane mržnju
Grosman ističe da ni izuzetna vojna moć Izraela ne može doneti trajni mir i poziva na prepoznavanje potreba oba naroda
Uzbudljivi eseji “Srce koje misli” (“Arhipelag”, prevod Goran Živković) izraelskog pisca Davida Grosmana, dobitnika Međunarodne nagrade Buker, vode čitaoca kroz kataklizmu 7. oktobra i onoga što je usledilo na Bliskom istoku.
Glas Davida Grosmana, poznatog ovdašnjim čitaocima po delima “Intimna gramatika”, “Cikcak dečko”, “Vidi pod: Ljubav”, “Do kraja zemlje”, “Izvan vremena”…, po mišljenju znalaca odlikuje moralna čvrstina i analitička preciznosti: još od kasnih osamdesetih i “Žutog vetra”, njegovog klasičnog dela o hitnosti rešenja „dve države“ i ceni koju plaćaju i okupator i okupirani, on kritikuje vladu svoje zemlje i zalaže se za uspostavljanje trajnog mira.
Nakon 7. oktobra 2023. godine, Grosman se odlučio da sebi i svom društvu ponovo postavi teška i neophodna pitanja:
- Kako se ovaj masakr mogao dogoditi?
- Zašto Netanjahuova vlada, zapetljana u mrežu skandala, nije mogla da zaštiti svoje građane?
- Da li su 7. oktobar i rat koji je usledio odneli sa sobom poslednju nadu u rešenje „dve države“?
- Ko ćemo biti i mi i naši neprijatelji kada se jednom podignemo iz pepela?
U ovim esejima koji su se pojavljivali u novinama i časopisima u ključnim trenucima kada je Grosman želeo da pozove vladu na odgovornost, on prati neuspehe koji su doveli do rata koji je usledio, a što je, kako napominje, podsticala moralno bankrotirana stranka koja se ogorčeno drži vlasti.
Na kraju, Grosman dolazi do najvažnijih pitanja: Hoće li ikada biti trajnog mira u regionu? i Ko ćemo biti mi – Izraelci i stanovnici Gaze – kada se završi ovaj dugi, okrutni rat?
Drugi nastavak feljtona:
Želja svake strane da upiše pobedu u umove svojih ljudi stvorila je hiljade malih poraza. Čitava generacija dece, u Gazi i Aškelonu, odrasta i verovatno će zauvek živeti s traumom bombardovanja, granatiranja i sirena. Upravo su vaši umovi – umovi dece – zaista obeleženi ovim sukobom, i osećam potrebu da se izvinim što nisam u mogućnosti da stvorim bolju, pristojniju stvarnost za vas, onu stvarnost na koju svako dete na svetu ima pravo.
Smrtonosni, začarani krug
Poslednji rat je još jednom pokazao u kojoj meri su obe strane, Izrael i Hamas, zaglavljene, zarobljene u smrtonosnom, začaranom krugu koji su same stvorile. Decenijama su funkcionisali kao automatski mehanizam koji može samo da ponavlja iste radnje iznova i iznova, sa sve većom silom: još jedan baraž raketa, praćen novim bombardovanjem, još jednim baražom, prepadom, Kasamima i Gvozdenom kupolom i sirenama. Isti poznati ritam, iznova i iznova, sve brže i brže, podgrevajući sebe, zamagljujući rasuđivanje.
A onda je došao trenutak kada je rat očigledno završio svoj tok, i svi u Izraelu i u Gazi to znaju, ali ne mogu da se zaustave, ne mogu ga zaustave, kao da je sama sila postala cilj, a ne sredstvo. Ovaj džinovski motor nastavlja da se okreće i okreće, dok deca u Berševi i Gazi drhte od straha, stručnjaci sede u TV studijima obasipajući hvalom svoju stranu i omalovažavajući neprijatelja, dok mi – taoci ekstremista, ko god da su i gde god da su – sedimo i širom otvorenih očiju posmatramo kako ljudska bića postaju mete u „banci meta“, majke štite decu svojim telima, stambene zgrade se ruše, a čitave porodice nestaju u tren oka.
Sve ovo može trajati zauvek – sistem nema mehanizam samoobuzdavanja – osim ako predsednik Bajden ne da signal, u tom trenutku ćemo se probuditi iz hipnotičke čarolije uništenja, osvrnuti se oko sebe i zapitati se: Šta se ovde dogodilo? Šta se ponovo dogodilo? Zašto osećamo da su najekstremnije strane u ovom sukobu ponovo manipulisale nama? I kako je moguće da se nakon pakla koji su milioni ljudi pretrpeli, u Gazi i u Izraelu, nismo mnogo odmakli od početne tačke?
I dalje odbijamo da priznamo
Pitam, nipošto prvi put, kako je moguće da se Izrael, moja zemlja, država sa ogromnim sposobnostima kreativnosti, inovacije i hrabrosti, bori u ovom sukobu više od jednog veka i izgleda da ne može da iskoristi svoju masivnu vojnu moć da promeni stvarnost? Da nas oslobodi ovog prokletstva cikličnog rata? Da nam otvori drugačiji put? Istina je, lakše je voditi rat nego mir. U stvari, rat treba samo da se nastavi dok mir zahteva izazovne, složene psihološke procese koji prete nacijama koje su gotovo isključivo navikle na vođenje rata.
Mi, Izraelci, i dalje odbijamo da priznamo da više ne možemo da koristimo silu da bismo diktirali stvarnost koja odgovara isključivo našim potrebama i ciljevima. Hoće li nam ovaj poslednji rat konačno dočarati da, u određenom trenutku, naša vojna moć postaje gotovo nevažna? Da nije važno koliko je veliki i težak mač koji nosimo, jer je, na kraju krajeva, svaki mač dvosekli?
Sada kada je rat završen, goruće pitanje je šta će se desiti na domaćem planu – kako će se odvijati odnosi između Jevreja i Arapa? Nedavni događaji na ulicama Izraela su užasni. Nema opravdanja za linčovanje ljudi samo zato što su Jevreji ili Arapi: to su najniži porivi okrutnosti i mržnje. Žrtve ovih napada su ubijene, njihova čovečnost je poništena. Ubice su postale ljudske životinje. Ali sada – kada preovlađuju razumniji tonovi i vladavina prava konačno počinje da privodi kriminalce pravdi – možemo razgovarati o tome šta se dogodilo i pokušati da razumemo korene onoga što je otkriveno u oba društva. Budućnost i Jevreja i Arapa zavisi od tog razumevanja.
Gde se vodi prava bitka
Izrael bi uskoro mogao da izađe na birališta peti put za četiri godine. Majski događaji i razmere mržnje koja je izbila između Arapa i Jevreja zauzeće središnje mesto na izborima. Nije teško predvideti kako će se političari pozivati na strahove i sumnje, rasizam, želju za osvetom. Najniži porivi koji su provalili u izraelski život biće pogonsko gorivo za ovu izbornu kampanju, a posao podstrekača biće lakši nego ikad. Mislim da svi znamo ko će od toga imati koristi. Svi takođe znamo kakvu ćemo realnost imati ako nacionalistički, rasistički ekstremisti budu vodili glavnu reč. Zato se prava bitka danas ne vodi između Arapa i Jevreja, već između ljudi na obe strane koji teže da žive u mirnom, pravednom partnerstvu i ljudi – na obe strane – koji se hrane mržnjom i nasiljem.
Nadam se da ćemo moći da ponovo uspostavimo zdrave snage u oba društva i da ojačamo one među nama koji ne pristaju na očaj. Ako to budemo sposobni da uradimo, izdržaćemo naredne ubilačke talase – koji će, bojim se, periodično izbijati – i izaći ćemo iz svega s većom trezvenošću i zrelošću. Čini se da se to sada dešava, u vidu bezbrojnih okupljanja, rasprava i novih inicijativa. Dok stojimo danas ovde, zahvaljujući našoj odlučnosti, našem sumudu – našoj istrajnosti za mir, jednakost i pravedni sporazum dva naroda – i našem stavu „ipak“, koji je izvor velike nade u ovim mračnim danima, postoji mogućnost da pronađemo put koji smo gotovo izgubili: zamršen, zahtevan put ka zajedničkom životu ovde u punoj jednakosti i miru kao Arapi, Jevreji, ljudska bića.
(Feljton iz knjige “Srce koje misli” Davida Grosmana, oprema – redakcija “Blica”, u sledećem nastavku “Diktatura preti Izraelu”, urednik feljtona Tatjana Nježić)