Kao stalni član Beogradskog dramskog pozorišta, uživa u neponovljivom iskustvu koje pruža scena, ali i priznaje značaj drugih medija
Pored profesionalnih uspeha, Jana naglašava važnost ljudskih vrednosti kao što su rad, disciplina i strpljenje
Jana Milosavljević je glumica koja u malim ulogama uspeva da ostavi veliki utisak, bilo na filmu, televiziji ili pozorišnoj sceni.
Njena posvećenost i preciznost čine da svaki lik deluje iskreno i stvarno, čak i kada je prostor za igru ograničen.
U interjuu za „Blic“ Jana otkriva izazove koje donose manje uloge, razliku između scenskog i filmskog procesa, iskustvo u matičnom Beogradskom dramskom pozorištu, ali i stavove o kulturi, savremenoj umetnosti i balansu između privatnog i profesionalnog života.
U poslednjim projektima koje ste snimali “Močvara”, “Tvrđava” “Jugo florida” igrali ste male ali upečatljive uloge. Koju biste izdvojili kao najzahtevniju?
- Možda zvuči paradoksalno, ali manje uloge traže veću preciznost. Kada imaš malo prostora, nemaš luksuz objašnjavanja lika, nema vremena da se lik “gradi” kroz niz scena, pa moraš odmah da pogodiš suštinu. To mi je i najzahtevnije. Da na malom prostoru lik deluje kao stvarna osoba, a ne samo kao dramska funkcija u priči. Zbog toga mi je svaka od tih manjih uloga bila jednako teška i jednako zanimljiva.
Negativci nisu nužno kreativniji za igru
Vaše kolege često tvrde da im je uloga negativca kreativnija za igru. A vama? U seriji “Močvara” igrate osobu koja je sve samo ne dobra...
- Ne mislim da su negativci nužno kreativniji za igru. U “Močvari” me je zanimalo nešto drugo – unutrašnji mehanizam te žene. Bavila sam se načinom na koji zavisnost oblikuje ličnost, kako sužava emocije, izobličava percepciju, produžava neku vrstu detinjstva, infantilnost. Kod nje destrukcija ne dolazi uvek iz namere da povredi druge, već iz trajne nedozrelosti i nemogućnosti da razume posledice sopstvenih postupaka. U tom raskoraku između potrebe i svesnosti, javlja se mračan humor koji mi je bio ključan za igru.
Stalni član ste Beogradskog dramskog pozorišta. Da li više volite rad ispred kamera ili na sceni?
- Oba medija su zahtevna i zanimljiva, ali me čar performativnog elementa u pozorištu više uzbuđuje nego snimanje. A film i televizija su dva potpuno različita sveta. Na filmu je proces detaljniji, marljiviji, precizniji, dok se na televiziji traži brzina i efikasnost. Lično se uvek bolje osećam u procesu koji ne insistira isključivo na efikasnosti. Pozorište, međutim, pruža neposrednu razmenu energije sa publikom, koju osećam dok igram. Svako veče se uloga iznova rađa, diše i razvija se. Kada je pozorište kvalitetno, osećaj na sceni je nezamenjiv. Poslednjih godina češće sam bila angažovana u pozorištu. U tih nekoliko godina sam igrala skoro dvadeset predstava. Možda je i to jedan od razloga sto više težim scenskoj igri, jer se osećam sigurnije. Trenutno igram u predstavama “Gidionov čvor”, “Božanstvena komedija”, “Više od igre” i “Divlje meso” u BDP.
Vaša prva uloga u “Zoni Zamfirovoj” Zdravka Šotre vam je obeležila karijeru. Prošle su dvadeset četiri godine, a vi ste profesionalno napredovali. Završili ste Akademiju kod Jasne Đuričić i master studije kod Radoslava Milenkovića. Koliko vam je tokom svih ovih godina možda bila i prepreka što ste dete javne ličnosti Nenada Milosavljevića, frontmena grupe “Galija”?
- Nikada nisam razmišljala o tome kao o prepreci ili prednosti, davno sam naučila da se ne opterećujem time. Svesna sam da postoji opasnost da se deca javnih ličnosti izgube u stalnom upoređivanju, ali ja sam fokusirana na svoj put. Ono što me zanima je da radim i razvijam se. A svakako je zgodno što u tati imam sagovornika za profesionalne nedoumice i probleme.
Rad, disciplina i strpljenje ne garantuju uspeh
Da li su rad, disciplina i strpljenje važni za uspeh?
- Ako pod uspehom podrazumevamo samo rezultate koje drugi vide i priznaju, rad, disciplina i strpljenje pomažu, ali ne garantuju tu, svima očiglednu, vrstu uspeha. Ali ako ih shvatimo kao način da razvijamo svoju veštinu, da čuvamo psihičko i fizičko zdravlje, onda su oni presudni u životu umetnika. Fokusiranje na te vrline štiti me od “bolesti” neuspeha i frustracije, čak i u situacijama kada validacija spolja izostane.
Čini se da su proteklih godina mediji više pratili vaš privatni život nego profesionalni rad, posebno o navodnoj udaji za Filipa Gajića i sinu Joakimu..
- To što se više pisalo o mom navodnom braku, nego o onome što radim, pokazuje koliko je kultura sve manje bitna. Koliko je marginalizovana. Niti se u kulturu sistemski ulaže, niti se na nju obraća pažnja na pravi način. A većina tih tabloidnih vesti čak nije ni tačna. Na primer, nikada nisam bila u braku, a sa ocem mog deteta ne živim već više od sedam godina.
Da li vam smeta kada vidite natpise: “Udala se za 23 godina starijeg reditelja”?
- Ne pridajem mnogo pažnje takvim natpisima. Ne utiču na moj život, iako, naravno, nije prijatno kada se u javnosti ponavljaju informacije koje nisu tačne.
Vaš devetogodišnji sin već pokazuje interesovanje za glumi ili za muziku?
- Ovaj posao je zavodljiv i primamljiv, pogotovo za dete koje odrasta u takvom okruženju. Moj sin je često sa mnom u pozorištu i pokazuje neke afinitete. Ali on je trenutno u godinama kada ga mnogo toga zanima i privlači. A još je mali da bih mogla da znam koliko ga gluma ili muzika zapravo interesuju.
Imate u planu nove filmske i pozorišne projekte?
- Što se filma tiče, nemam novih projekata u planu. Tokom protekle godine nisu održani najvažniji filmski festivali u zemlji, niti je raspisan jedan konkurs, što dovoljno govori o trenutnom stanju u toj oblasti. Kada je pozorište u pitanju, 14. marta, sa godinu dana zakašnjenja, očekuje me premijera predstave “Crno zlato” Dejana Dukovskog, u režiji Olivera Frljića. A za kraj godine i premijera predstave “Nada” Ante Tomića u režiji Jovane Tomić.