Čedomir Antić piše za "Blic": Srpski problem je što je, za razliku od Hrvata, razvoj naše nacionalne države bio protivan interesima velikih sila
Ljudi postojanje i istoriju obično zamišljaju jednodimenzionalno i linearno. Neke pouke i razvoj neophodni su da bi čovečanstvo napredovalo. Napredak je neminovan i odraz je zrelosti "društva”. Jednoga dana, veruju mnogi, doći ćemo do "velikog cilja”, ka kome su se kretale "neznane milijarde“ naših predaka, često "slepih kod očiju“ (što bi naši stari rekli za one među njima koji su bili nepismeni). Postignuće tog cilja učiniće, kažu, kraj potrazi za smislom, mudrošću i iskustvom... I opravdaće sve ove godine i decenije naših nevolja, te stoleća muka naših predaka. Njegoš je pisao "pokolenju za pijesmu stvorenom“. Danas mnogi među nama govore o "propuštenim šansama“. Sve to je međutim, mada sasvim ljudski, tek među posledicama jednog od najvećih strahova čovečanstva - straha od prolaznosti. To da ćemo istorijski negde zakasniti ili propustiti nešto da naučimo, samo je jedna od zabluda Prosvetiteljstva - možda najlepše i najkreativnije epohe u istoriji ljudskog roda. Razume se da je oduševljenje pokolenja za jedan cilj prirodno i neophodno, ali njega je nemoguće trajno suzbiti ili veštački stvoriti, ono je urođeno čovekovo svojstvo, jedna od karakteristika svake mladosti. Jednako tako, pouke u istoriji dolaze iz mnogih i često savim nezavisnih izvora, a svakako ne od staračkog iskustva i dobu urođenog pesimizma i malodušnosti.