Kada je 10. aprila 1912. godine na stotine ljudi ponosno koračalo ka palubama Titanika, niko od njih nije mogao ni da nasluti da luksuzni i navodno nepotopivi brod zapravo plovi pravo u večnost. Dok su im uplakani rođaci mahali sa doka u luci, verovali su da je to samo privremeni rastanak pre nego što započnu svoj novi život preko okeana. Ipak, sudbina je imala znatno suroviji plan, a jedna neverovatna i duboko potresna priča o ljubavi, nadi i poslednjem pozdravu preživele je u boci, koju je okean decenijama čuvao kao svedočanstvo o poslednjim trenucima jednog mladog čoveka.
Imao je samo 19 godina kada je TITANIK KRENUO DA TONE, napisao je OPROŠTAJNO PISMO, ubacio ga u flašu i bacio u vodu: Nikada ga više nisu videli, a kada je njegova majka pročitala poruku - SRCE JOJ JE PUKLO
Kada je 10. aprila 1912. godine na stotine ljudi ponosno koračalo ka palubama Titanika, niko od njih nije mogao ni da nasluti da luksuzni i navodno nepotopivi brod zapravo plovi pravo u večnost. Dok su im uplakani rođaci mahali sa doka u luci, verovali su da je to samo privremeni rastanak pre nego što započnu svoj novi život preko okeana. Ipak, sudbina je imala znatno suroviji plan, a jedna neverovatna i duboko potresna priča o ljubavi, nadi i poslednjem pozdravu preživele je u boci, koju je okean decenijama čuvao kao svedočanstvo o poslednjim trenucima jednog mladog čoveka.