Kristini je muž umro 1. avgusta, a ona doživela SAOBRAĆAJKU 7. oktobra i ostala u invalidskim kolicima: U tom trenutku imala je bebu od GODINU DANA i danas joj se DIVIMO
- Kristina Đorđević izgubila je supruga sa 26. godina, pa 2 meseca kasnije doživela nesreću zbog koje je ostala u invalidskim kolicima
- Danas je aktivna učesnica u oblasti bezbednosti u saobraćaju, sportu i društvenim inicijativama za osobe sa invaliditetom
Kažu da život svakome daje koliko može da podnese. Kristina Đorđević iz Čačka onda može previše. Sa samo 26 godina, u dva meseca, izgubila je supruga i doživela saobraćajnu nezgodu zbog koje je ostala u kolicima. Za sve to vreme kod kuće ju je čekala ćerka Magdalena, koja je tek napunila godinu dana. Zato je morala što pre da se navikne na novu realnost i novonastale okolnosti podredi svakodnevnom životu, koji nije imao strpljenja za dugoročna prilagođavanja.
Te 2016. u životu Kristine Đorđević sve je krenulo po zlu. I kako to obično bude - što loše počne, još se gore završi. Godina je počela saznanjem da je njen dve godine stariji muž bolestan. Do juna nisu znali od čega, a kada je dijagnoza - rak prostate i metastaze - uspostavljena, do smrti je prošlo svega 40 dana. Preminuo je 1. avgusta. Magdalena je godinu dana napunila samo 13 dana kasnije, a Kristina saobraćajnu nesreću doživela 7. oktobra.
Možda vas zanima
"Mene je nesreća podigla"
I mnogi bi klonuli, do iznemoglosti mučili sebe pitanjem: "Zašto je sve dešava baš meni?", ali ne i ona. Kristina danas živi bez prepreka - punim plućima i sa osmehom koji je iskren. Vozi kola, pliva, putuje i radi skoro sve što je ranije. Jedino je nervira što ne može sama da okači zavese.
- U suštini, mene je moja saobraćajna nesreća digla - na početku priznaje snažna 35-godišnja Čačanka, koja, pored brojnih angažmana u oblasti bezbednosti u saobraćaju i sportu, može da nam drži i lekcije o pozitivnom stavu prema životu uprkos svemu što se u njemu zalomi.
A njoj se zalomilo mnogo u poslednjih devet godina. Nakon smrti supruga je klonula upletena u mrežu strahova za budućnost koja čeka nju i malenu Lenu. I nije izlazila iz kuće. Do 7. oktobra.
- Kada je Magdalena zaspala, krenula sam sa drugom kod drugarice na kafu. Dugo su me nagovarali da izađem i po njihovom nagovoru odlučila da pođem. Kada gledate znakove pored puta, drugu se tog dana pokvario auto, Magdalena nije htela da zaspi, skoro sam i odustala od izlaska. Međutim, drug me je pozvao i rekao da će pozajmiti auto od brata i tako sam krenula - priseća se.
Veče joj je, kaže, čak i prijalo. U povratku, oko 23 sata, uzela je telefon u ruke. To je trenutak kada joj se život poptuno okreće.
- Htela sam da napišem poruku snaji jer smo se dogovarale da zajedno večeramo i da kupim picu u gradu. I to je poslednje čega se sećam. Te večeri kući se nisam vratila i tu picu za koju smo se dogovarali nismo pojeli.
"Dodirnula sam noge i nisam osetila ništa"
Automobil je sleteo s puta i prevrnuo se na krov. Drug je iz njega uspeo da izađe, a Kristinu su izvukli vatrogasci i hitna pomoć.
- Prvo čega se sećam nakon svoje saobraćajne nezgode bilo je buđenje na Banjici, u šok sobi. Bila sam na jakim lekovima i nisam osećala bol. Ležala sam skroz na ravnom i videla sam beli čaršav. Samo sam pipnula noge i shvatila da taj dodir ne osećam. Iz glave je krenuo impuls da pomerim noge, ali nisam mogla. Tog trenutka mi je bilo jasno da više neću moći da hodam - seća se Kristina.
Prvi susret sa ocem tada posebno pamti.
- To je možda najteži trenutak. Pokušao je da sakrije suze i zabrinutost, ali meni je sve bilo jasno. Pružila sam ruku ka njemu, to jedino sam mogla da pomerim, i rekla sam mu: "Biće sve dobro."
Doktor joj je, potom, smireno objasnio povrede: prelom 12. grudnog pršljena, oštećenje kičmene moždine, polomljena rebra, potres mozga, probijena plućna maramica.
- Rekla sam mu da nema potrebe da me laže, da shvatam koliko je ozbiljno. On mi je samo rekao: "Da ti nisi takva, verovatno ne bi živa izašla iz operaciione sale danas" - priča.
Na pitanje kako je sve to uticalo na psihu, Kristina nije razmišljala dugo.
- Ćerka mi je bila sve vreme u glavi. Ona je bila motiv da nijednog trenutka ne potonem jer sam smatrala da bi to bilo jako sebično. Već je ostala bez jednog roditelja, nisam sebi smela da dozvolim da ostane i bez majke.
"Na rehabilitaciju idete da naučite da živite u kolicima"
Nakon 20 dana u šok sobi, u rehabilitacionom centru "Miroslav Zotović" provela je osam meseci.
- Tamo ne odlaziš da bi prohodao, već da bi naučio da živiš život u invalidskim kolicima. Ja sam to prihvatila tako. Meni je izazov bio da naučim sve što pre. Najveći izazov mi je bio da pređem sa kolica na krevet i obrnuto. Danas mi to ne predstavlja nikakav problem, ali tada sam se plašila. Moj najbolji drugar Željko je znao da dođe u sobu i baci mi patiku s kreveta i kaže: "Dohvati". Siđem sa kolica, uzmem je, vratim se na krevet i obujem. To je sve rehabilitacija, a on me je dodatno gurao - prisetila se.
"Teško mi je što sam propustila Lenine prve korake"
I koliko god sve to delovalo teško i nepravedno, Kristini ju je najviše zabolelo nešto drugo.
- Najteže mi je palo što sam propustila Magdalenine prve korake. Sve drugo smo nadoknadile, ali taj trenutak kada je prohodala ja nisam bila tu.
Kada se vratila kući njena beba već je imala godinu i po dana.
- Učila sam je da podigne nogice dok menjam pelenu, da sedi kod mene u krilu dok idemo da se tuširamo… Nalazila sam sistem za sve. Od svega smo pravile zabavu.
Jednom ju je Magdalena pitala: "Mama, da li ćeš ti ikada prohodati?"
- Rekla sam joj da verovatno neću, ali da nas to nikada ne spreči da sve može. I zaista mislim da sve možemo. Idemo na more, letele smo zajedno za Dubai. I znam da je ona ponosna na mene - ističe.
Vozi, leti avionom, igra stoni tenis
Vrlo brzo posle rehabilitacije poželela je da ponovo vozi. Ugradila je ručnu komandu u automobil.
- Ne znam kako bih funkcionisala da nemam auto. To su moje druge noge. Auto mi je pružio samostalnost - priznaje.
Danas sama sklapa i rasklapa kolica, ide u grad, putuje. Aktivna je u savezima osoba sa invaliditetom, drži predavanja o bezbednosti u saobraćaju srednjoškolcima, trenirala je košarku u kolicima, igra stoni tenis - i to za reprezentaciju. Kod kuće radi sve - kuva, pere prozore, čisti, brine o dvorištu.
- Jedina stvar koju ne mogu sama jeste menjanje zavesa. Zbog toga sam malo nervozna, ali tu su tata i braća, znaju da uskoče na pola sata.
Bol roditelja je njena najveća bol
Ipak, priznaje da postoji bol koju nikada neće potpuno moći da utiša - bol roditelja.
- Koliko god da im pokazujem da mogu sve, oni to nikada neće do kraja prihvatiti. Otac ne pokazuje slabost, ali svojim prijateljima je pričao koliko mu je teško. Jedan njegov prijatelj ima sina koji je slep od rođenja i koji je rekao da misli da je mom tati mnogo teže nego njemu, jer njegov sin ne zna kako je videti jer u pitanju invaliditet koji je stečen, dok moj otac mene pamti na nogama. I to je dovoljno da vas boli ceo život.
Za kraj je priznala šta joj je najveća želja za budućnost.
- Samo neka se ništa značajno ne promeni, neka ostane ovako i ja ću biti srećna i zadovoljna. Sve ću ostalo savladati, kao i do sada - poručila je naša hrabra Kristina.
Bonus video:
Saznajte sve o najvažnijim vestima i događajima, pridružite se našoj Viber i WhatsApp zajednici, prijavite na newsletter, ili čitajte na Google News.