Njena borba sa kriptogenom cirozom trajala je više od dve godine, a šanse za preživljavanje pred transplantaciju pale su na samo 1 odsto
Aktivno podiže svest o značaju donacije organa, ističući važnost lične i društvene svesti
Želela je život i dobila ga je a od smrti ju je delio 1 procenat. U Makedoniji se transplantacije nisu radile, kao ni u Hrvatskoj i Sloveniji, a već su je znakovi kraj puta vukli u Srbiju. U Beograd. Tako je i bilo, pa Makedonka Sonja Stoleska (61) već 25 godina živi, ali zaista živi sa jetrom devojke koja je tada bila 10 godina mlađa od nje, i podiže svest o donirnju organa u svojoj zemlji. I svuda gde se nađe.
Sonja Stoleska je među prvim pacijentima koji su u Srbiji dobili jetru. Pre tačno 25 godina presađena joj je jetra u Institutu za kardiovaskularne bolesti "Dedinje", koji je 90-ih prvi i uradio presađivanje ovog organa.
Sonja u novembru puni 62 godine, ali joj je život nametnuo i drugi rođendan - 21. mart, koji slavi svake godine. Zbog kojeg sada u Beograd i u Institut "Dedinje" dolazi kao gost, a na datum novog rođenja podseća se i u beogradskim kafanama.
Kaže, "hvala Bogu da je umešao prste". Kaže i da "čovek treba da živi, svi kažu zbog dece, tačno je i to, ali najpre treba da živi zbog sebe".
- Zato sam i danas tu ... - počinje priču za "Blic zdravlje" Sonja Stoleska, profesorka informatike i zamenik direktora gimnazije "Dr Ibrahim Temo" u Strugi, koja je svoju borbu počela da vodi 1998. godine.
Kriptogena ciroza nepoznatog uzroka
Svoju borbu, naša sagovornica, rodom iz Skoplja koja se udala u Strugi pored Ohrida, počela je da vodi 1998. godine. Imala je malo više od 33 godine kada se razbolela.
Najpre se sumnjalo da ima hepatitis, ali je 1999. godine otkriveno da, u stvari, ima kriptogenu cirozu nepoznatog uzroka.
- Prvo sam se lečila u Makedoniji do septembra 1999. godine, ali pošto se nije radila transplantacija organa a bila sam u mnogo lošem stanju, u oktobru sam otišla na Institut "Dedinje", gde je na specijalizaciji bio jedan mladi lekar iz Ohrida. Uradili su sva neophodna ispitivanja, održali konzilijum i zaključili da mogu da me prime nakon praznika za Srpsku novu godinu. Trebalo je da dođem 15. januara 2000. godine, nakon što sakupim novac, kao privatni pacijent. Ušla sam u Beograd baš kada je Željko Ražnatović Arkan ubijen. Kada je bilo opsadno stanje, pa sam te noći jedva stigla do Instituta "Dedinje" te noći - priča Sanja Stoleska za "Blic zdravlje".
Na organ je čekala od 15. januara 2000. do 21. marta 2001. godine. Živela je u Beogradu, na Bežanijskoj kosi, a u Makedoniji je ostavila ćerku od godinu i po dana i sina od pet godina.
- Svaki drugi dan sam išla na Institut "Dedinje", u kojem mi je vađena voda, pošto sam imala puno pleuralnih i abdominalnih punkcija vode. Nekad sam i sedela tamo. Primila sam nenormalno veliki broj albumina, što je za današnju medicinu nepojmljivo da može neko da izdrži toliko - priseća se Sonja.
Mesec dana pre transplantacije ponuđeno da ode u Sloveniju
Kada je 2000. došla u Institut "Dedinje" imala je 10 odsto šanse da preživi. Mesec dana pre transplantacije ti procenti su pali na samo 1, pa joj je ponuđeno da ode u Sloveniju, u kojoj je u međuvremenu počeo da se radi program transplantacije.
- Slovenija je počela 2001. godine. Tamo je radio lekar iz Srbije. Rekla sam: "Ovde živim i mrtva". Imala sam 49 kila. Kako da se premestim? Stvarno sa, bila u teškoj fazi. 87 puta mi je vađena voda iz stomaka, 37 iz pluća - priča Sonja za "Blic zdravlje".
"Majko, ja svakako umirem, ovo mi je jedina šansa"
Na poziv života čekala je kod kuće na Bežanijskoj kosi.
- I, onda je zazvonio telefona. Bila je to glavna sestra za transplantacije. "Da li ćemo da radimo program?", pitala je. Naravno da hoćemo. Mnogo sam se radovala. Moja majka, koja je bila sa mnom me je pitala kako se radujem kad idem na operaciju. "Majko, ja svakako umirem, ovo mi je šansa, jedina šansa". I... ta jetra, samo što su je stavili, odmah je potekla žuč - priča Sonja.
Operisao ju je doajen srpske hirurgije koji je upravo 1995. godine uradio prvu transplantaciju jetre u Srbiji - prof. dr Božina Radović.
Dobila je jetru od 10 godina mlađa dvojke
Porodicu donora nikada nije upoznala. Zna da je bila devojka 10 godina mlađa od nje, i da je saglasnost za njene organe dala njena majka, inače medicinski radnik.
- Imala sam želju da upoznam porodicu, ali nisu mi dali. Znam da je devojka trebalo da se uda, ali da joj je iz nekog razlog, usled stresa, pukla aneurizma u mozgu - kaže Sonja Stoleska.
Život sa novom jetrom
Nakon transplantacije, iz bolnice je izašla relativno brzo, ali je u Beogradu bila sve do 24. maja 2001. godine, kada se vratila kući.
- Sasvim normalno se živi, ide se na kontrole. Ja sam prvo dolazila svake nedelje, pa svaki mesec, pa na 3 meseca, pa na 6 meseci, sad radim jednom godišnje kontrole. Od 1. septembra 2001. najnormalnije sam išla na posao. Bila sam sedam godina zamenik direktora, a sad sam opet. Živi se najnormalnije. Imam problem, to je debljina. Onaj lek imunosupresiv odradi svoje. Ne radi mi levi bubreg, ali živim. Najvažnije je da čovek treba da živi. Znate, svi kažu, živi se zbog dece. Nema majke koja najviše na svetu ne voli svoju decu. Ali, mora da se živi i za sebe - napominje naša sagovornica.
Lepša strane muke kroz koju je prošla
Kad god dođe u Beograd, ona ode na Institut "Dedinje". Da joj se "duša ispuni".
- Ja sam bila mnogo bolesna, ali sam uživala. Čuvali su me kao familiju. Ne mogu da vam kažem koliko volim sve ljude sa "Dedinja". Oni su mi, kako mi ovde u Makedoniji kažemo tintrali. Negovali, ne samo u smislu bolesti, nego kao čoveka. Zato kažem, hvala Bogu što sam bila bolesna da upoznam taj narod. To je nešto što vredi sve te muke, a muke su bile nenormalno velike - priseća se Sonja za "Blic zdravlje", i dodaje i da se na njoj prvi put primenio lek za otoke, jer su joj noge bile mnogo otečene.
Kako podići svest o transplantaciji
Naša sagovornica se priseća da kada je 1999. godine došla u Srbiju, da je naša zemlja već 4 godine radila transplantacije i da je bila daleko od svih zemalja u okruženju.
- U Sloveniji i Hrvatskoj nije se ni znalo za transplantaciju, nije postojala transplantacija. U Srbiji se radilo i na VMA, i na Dedinju, i bubreg se radio u Kliničkom centru Srbije. Šta se to desilo da se prekine posle, ne znam... U Makedoniji sam pokrenula karavan kampanju. Pomažemo mlađima koji se bore za organe, posebno za srce ljudi koji žive sa pumpama.
- Najvažnije od svega je da se probudi svest kod ljudi. Imate odlične stručnjake, i vi, i mi. Svest kod ljudi treba da se proširi. Sa nama je ovde obavezno jedan sveštenik pravoslavni, jedan katolički i jedan islamske veroispovesti, jer mislimo da je ključ baš u veri. Još vlada ono starinsko, da se pokojnik ceo zakopa. Ali, nema celog čoveka. Šta ostane od njega? Kako se onda radi kremacija? Duša ostaje, nema tela. Na tome treba podizati svest a ja mislim da je ta vera mene i spasila - poručuje Sonja Stoleska za kraj za "Blic zdravlje".