Zidovi pećina očigledno čuvaju genetski materijal hiljadama godina, što otvara nove mogućnosti za arheološka istraživanja
DNK dokazi mogu pomoći u rešavanju pitanja da li su neka pećinska umetnička dela stvorili neandertalci ili moderni ljudi
Poreklo je sve u svetu umetnosti. Aukcijske kuće godinama prate istoriju vlasništva nad nekom slikom od jednog do drugog kolekcionara. Međutim, za neka od najstarijih umetničkih dela čovečanstva, ta istorija se zamrzava pre više desetina hiljada godina.
Ko je naslikao bizona na zidovima Altamire? Ko je prislonio ruku uz vlažni krečnjak pre nego što je dunuo crveni pigment oko svojih prstiju? Arheolozi generacijama pokušavaju da odgovore na takva pitanja, a nova studija nagoveštava da bi genetika konačno mogla da pruži deo odgovora.
Drevna ljudska DNK u zidovima pećine
Naime, istraživači koji rade u pećinama širom Španije i Portugala izolovali su drevnu ljudsku DNK direktno iz samih zidova. To otvara potpuno nov pristup proučavanju ljudi koji su stvorili, ili u najmanju ruku nastanjivali mesta sa nekim od najstarijih sačuvanih umetnina u istoriji, piše Artnews.
Naučnici ne tvrde da mogu da otkriju pojedinačnog umetnika koji stoji iza naslikanog bizona ili otiska ruke. Umesto toga, veruju da bi ova tehnika mogla da otkrije ko je sve boravio u tim pećinama, kada su bili tamo, pa možda i da pomogne u rešavanju jedne od najžešćih debata u arheologiji: da li su neke od najstarijih pećinskih crteža u Evropi nacrtali neandertalci, a ne moderni ljudi.
Nauka je već postala izuzetno vešta u davanju odgovora na dva ključna pitanja o pećinskoj umetnosti: čime su praistorijski umetnici slikali i kada su to radili. Hemijska analiza lako identifikuje pigmente poput crvenog okera i uglja, dok napredak u tehnikama datiranja postepeno pomera poreklo pećinskog slikarstva sve dublje u prošlost.
Otisak ruke u Indoneziji star najmanje 67.800 godina
Početkom ove godine istraživači su utvrdili da je otisak ruke u Indoneziji star najmanje 67.800 godina, što ga čini najstarijim datiranim pećinskim radom koji je do sada otkriven. Međutim, sam identitet umetnika tvrdoglavo je ostajao van domašaja.
Najnovija studija je ovom problemu prišla iz drugog ugla. Naučnici su uzeli uzorke sa oslikanih i neoslikanih zidova u 11 pećina širom Španije i Portugala. Drevna ljudska DNK pronađena je u samoj steni, čime je prvi put dokazano da zidovi pećina mogu sačuvati genetski materijal hiljadama godina. Neki od najčvršćih dokaza potiču iz pećine Kovaron u severnoj Španiji, gde su istraživači identifikovali DNK drevnih zapadnih lovaca-sakupljača. U portugalskoj pećini Eskoural, jedna oslikana površina takođe je dala drevnu DNK, što predstavlja dokaz da je ovaj koncept moguć, čak i ako je genetski materijal sačuvan samo delimično.
DNK je iznenađujuće pokretljiva. Čovek može ostaviti genetski trag za sobom jednostavnim udisanjem i izdisanjem vazduha. Kišnica ga može pomerati, a to mogu učiniti i kasniji posetioci. Pronalaženje nečijeg DNK na zidu pećine dokazuje da je ta osoba bila tu, ali ne može potvrditi da je baš ona držala pigment hiljadama godina ranije. Čak i sa tim ograničenjima, arheolozi smatraju da bi ova tehnika mogla da donese preokret.
Crteži neandertalaca?
Jedna od mogućih primena odnosi se na čuvene otiske ruku u španskoj pećini Maltravijeso. Neki istraživači veruju da te slike potiču iz perioda pre dolaska modernog čoveka u Evropu, što otvara mogućnost da su ih napravili neandertalci. Izolovanje drevne DNK iz pećine koja datira iz tog perioda moglo bi da pruži dodatne dokaze, mada istraživači upozoravaju da bi uspostavljanje direktne veze i dalje bilo izuzetno teško.
Ova studija ne otkriva imena prvih umetnika. Međutim, ona pokazuje da zidovi pećina čuvaju mnogo više od samih slika - oni čuvaju i tragove ljudi koji su nekada stajali pred njima. Za arheologe to je potpuno nov izvor dokaza, a za istoričare umetnosti nešto još uzbudljivije: prvi korak ka rekonstrukciji porekla najranijih remek-dela ljudske civilizacije.