Kada su jedne strašne zime u postoktobarskoj Rusiji lopovi ukrali kaput Jesenjinu, čim su otkrili da pripada slavnom pesniku, brzo su mu pokajnički vratili.
Kada su jedne strašne zime u postoktobarskoj Rusiji lopovi ukrali kaput Jesenjinu, čim su otkrili da pripada slavnom pesniku, brzo su mu pokajnički vratili. Malo je verovatno da bi tako nečim ovde mogao da se pohvali bilo koji pesnik. Ne zato što lopovi ne čitaju već zbog toga što nas je baš briga i za ličnosti i za ustanove kulture.
Dokaz za to je slučaj mnogih knjižara koje su već zatvorene ili će to uskoro biti. Dok ih je u Beogradu sve manje, u unutrašnjosti, čak u velikim gradovima, preti im potpuno zatiranje. Mogli bi se naravno zapitati zbog čega bi knjižare trebalo izuzeti od sudbine koja prati bilo koje preduzeće u privatizaciji.
Ako se na knjižare gleda isključivo, kao na trgovine u kojima se nešto kupuje i prodaje, tada bi pomenuta pitanja bila opravdana. Ali, može li se poreći da su one takođe institucije kulture koje su, kao u slučaju Geca Kona, takođe civilizacijsko obeležje jednoga grada. Kada se, prema tome, uvaže takva svojstva knjižara, one se mogu sačuvati tako što bi im bio priznat poseban status a u ugovoru o privatizaciji bio uvršćen aneks koji bi novog vlasnika obavezivao da kupljeni knjižarski prostor ne može da koristi za drugačiju namenu.
Malo je, prema tome, verovatno da će ovdašnji lopovi vratiti kaput pesniku, ali to od države sa pravom možemo da tražimo. Za početak je, kako je već rečeno, dovoljno da se na knjižare gleda kao na kulturno dobro koje - kao vrsti kojoj preti istrebljenje - treba zaštititi. Ako takve mere izostanu, one će za neizbežnu posledicu imati zatvaranje malog broja preostalih knjižara. I to je najzad moguće, ali se u tom slučaju ne smemo pretvarati da se do Evrope takođe može stići povratkom u varvarstvo.