Prelepa Uzbekistanka je zbog ljubavi prema Čedi iz Kragujevca OSTAVILA SVE: Nisu govorili isti jezik, ona nikad nije čula za Srbiju, a zet je od TASTA TATARA morao da traži dozvolu
- Emilija Gavrilović je umetnica iz Uzbekistana tatarskog porekla, koja je ljubav prema umetnosti razvila od detinjstva
- Upoznala je supruga Čedomira putem interneta, a njihov prvi susret dogodio se u Taškentu, gde su se zbližili uprkos jezičkim barijerama
Emilija Gavrilović, devojački Afretdinova, rođena je 13. aprila 1989. godine u Taškentu u Uzbekistanu. Po nacionalnosti je Tatarka, a ljubav prema umetnosti razvila je još u detinjstvu. Završila je Republičku umetničku školu Benkov u Taškentu i od tada se aktivno bavi slikanjem.
Životna priča lepe Emilije dobija neočekivani preokret 2023. godine, kada putem interneta upoznaje svog današnjeg supruga Čedomira iz Kragujevca. Nakon dva meseca dopisivanja, odlučila je da napravi hrabar korak i predložila mu da dođe u Uzbekistan kako bi se upoznali uživo. On je bez razmišljanja pristao. Njihov prvi susret bio je neobičan, nisu govorili isti jezik, pa su se u početku sporazumevali uz pomoć onlajn prevodilaca. Ovo je samo početak ove nesvakidašnje ljubavne priče.
Početak ljubavi Emilije i Čedomira
Emilija priča da na početku nije ni pomišljala da će joj se život promeniti na takav način. Aplikaciju preko koje su se upoznali instalirala je sasvim slučajno, iz želje da nauči engleski jezik i komunicira sa ljudima iz drugih zemalja.
"Htela sam samo da učim jezik i da pričam sa ljudima, nisam verovala da tamo mogu da upoznam ljubav. Čak sam htela da obrišem aplikaciju, ali me je majka zaustavila i rekla mi da to ne radim, jer možda baš tu upoznam nekoga važnog." I tako je Emilija ostavila aplikaciju koja joj je ubrzo promenila život.
"Stigla mi je poruka od Čede. Dopisivali smo se oko dva meseca, navikla sam na njega, počela sam da mu verujem. I onda sam, uz veliki strah, predložila da dođe kod mene u Taškent, jer se nisam usuđivala da ja putujem."
Prvi susret
Njihov prvi susret bio je potpuno neočekivan i pomalo haotičan. Čedomir je stigao ranije nego što je očekivala, a ona u tom trenutku nije bila spremna.
"Spavala sam kada me je pozvao. Nisam razumela šta govori jer nisam znala ni srpski ni engleski. Poslao mi je sliku iz Taškenta i tada sam shvatila da je već stigao. U panici sam zvala oca da ode po njega na aerodrom."
Prvi kontakt sa Čedomirom imao je njen otac.
"Moj tata ga je prvi upoznao i odmah ga razumeo, dok ja nisam razumela ništa. Kada sam ga videla, izašla sam iz kuće bez šminke, sa mokrom kosom, u običnoj majici. Nije mi bilo važno kako izgledam. Prišao mi je, zagrlio me i poljubio, i to je bio naš prvi susret."
Istakla je da je reakcija njene porodice bila jako topla.
"Zavoleli su ga od prvog dana, od prvog trenutka. Nije bilo nikakve distance, odmah su ga prihvatili kao svog."
Zajednički početak i ljubav u Taškentu
Iako je prvobitno planirao da ostane kratko, Čedomir je produžio boravak.
"Došao je na dva meseca, ali je ostao pola godine. Živeli smo zajedno, upoznao je moju porodicu, polako smo se navikavali jedno na drugo i na razlike među nama." Emilijini roditelji su pomogli Čedi da se snađe u dalekoj zemlji što je bolje moguće.
Dolazak u Srbiju
Nakon tog perioda, odlučili su da odu u Srbiju kako bi Emilija upoznala njegovu porodicu.
"Predložio mi je da dođemo u Srbiju. Pre toga smo morali da odemo u Moskvu da sredimo vizu, jer u Taškentu nema srpske ambasade. Nakon toga smo došli ovde." Odlazak iz rodne zemlje bio je emotivno težak.
"Najteže mi je bilo da ostavim porodicu. Navikla sam na svoj život tamo, na sve što mi je poznato." Kada su došli u Kragujevac, Čeda je pozvao Emilijine roditelje da traži njenu ruku, oni su pristali.
Dolazak u novu zemlju za nju je bio potpuno novo iskustvo.
"Gledala sam sve, ljude, arhitekturu, način na koji pričaju. Sve mi je bilo zanimljivo i drugačije." Emilija kaže da joj je naša hrana veliko otkriće i da uživa u svakom jelu. Srpski jezik tada nije znala.
Kaže da joj je najviše pomogla komunikacija sa ljudima.
"Morala sam da budem među ljudima. Nisam mogla sama da učim kod kuće. Kroz razgovor i svakodnevni život sam naučila jezik."
"Religija je drugačija, ali su ljudi veoma slični. I kod nas i ovde su gostoljubivi i srdačni."
Povratak u Uzbekistan na dve godine
Nakon prvog boravka u Srbiji, ponovo su otišli u Taškent gde su proveli još dve godine.
"Tamo smo živeli zajedno, venčali se, kupili stan, imali i lepe i teške trenutke. To je bio važan period za nas.“ Ipak odlučili su da se vrate u Srbiju.
Odluka nije bila laka i zahtevala je vreme.
"Bilo mi je teško da ostavim svoj život tamo. Trebalo mi je vreme da to prihvatim. Kada sam osetila mir, odlučila sam da pokušamo. Rekla sam, hajde da probamo da živimo u Srbiji."
Danas živi u Kragujevcu, gde ima svoj atelje i bavi se umetnošću.
"Imam svoj prostor, radim ono što volim i osećam da sam ostvarila ono o čemu sam maštala. Verujem u čuda i ovo je jedno od njih." Emiliju je Čedina porodica zavolela od prvog trenutka, kao i njegovi prijatelji.
Njena umetnost danas predstavlja spoj Uzbekistana i Srbije.
"Ranije sam radila uzbečke motive, a sada sam počela da radim i srpske, posebno motive ćilima. Ljudi ovde vole i jedne i druge radove." Radovi su joj se izmenili, jer je umetnost u dve zemlje potpuno drugačija.
"Morala sam da učim, da istražujem. Gledala sam, čitala, pokušavala da razumem. Sada spajam te dve kulture u svojim radovima.“
Na kraju, Emilija priznaje da njihova priča nije bila laka, ali da ih je upravo to ojačalo.
"Bilo je i teških i lepih trenutaka. Ali sve što smo prošli zajedno učinilo je našu ljubav još jačom."
Pogledajte BONUS VIDEO:
Saznajte sve o najvažnijim vestima i događajima, pridružite se našoj Viber i WhatsApp zajednici, prijavite na newsletter, ili čitajte na Google News.