Sutra u Beogradskom dramskom pozorištu je beogradska premijera predstave „Ko se boji Virdžinije Vulf“ Edvarda Olbija, u režiji Lenke Udovički, a rađene u koprodukciji te kuće i Teatra Ulysses gde je sa velikim uspehom premijerno odigrana krajem jula (o čemu je „Blic“ pisao).
A na jučerašnjoj konferenciji za novinare susretljivo i zdušno govorili su Lenka i Rade o ovom čuvenom komadu i predstavi u čijem središtu je priča o sredovečnom bračnom paru koji po završetku neke zabave, u sitne sate, ugošćuje mladi bračni par. Nižu se situacije, dijalozi u kojima se pozorišno tako sočno preispituju muško-ženski odnosi, lica i naličja muško-ženske ljubavi, konzervativizam, sloboda, (ne)razumevanje, uticaj društvenog konteksta na čoveka...
Interesantno, upravo je uloga Džordža u ovom komadu bila poslednja koju je Rade Šerbedžija igrao u beogradskom teatru, a bilo je to, prisetimo se, na istoj ovoj sceni 1991. u režiji Dušana Jovanovića.
Prisetio se Šerbedžija juče i reči Ljube Tadića: “Nigde lakše uspeti nego u Zagrebu, al’ onda si nastradao i nigde teže nego u Beogradu, al’ onda si car”.
A u intervjuu za „Blic“, rađenom na Brionima, uoči tamošnje premijere govorio je o komadu, teatru, vremenu u kom živimo, praštanju...
Koji je osećaj ponovo se vratiti tom komadu, ulozi Džordža?
- Prva stvar koju osećam sada kad drugi put radim taj komad nakon toliko godina jeste zapravo pomisao da je ponovo došlo vreme za takvu vrstu komada u teatru. Šta pod tim mislim. U umetnosti svakoj, a možda ponajviše u teatarskoj, postoji vreme, da tako kažemo, eksperimenta i vreme sinteze. Eksperiment je sve ono čime se teatri bave u svojoj aktivnosti, u svojoj istoriji u vremenu u kome žive, gde istražuju i poznate teme pa se onda, recimo, Šekspir, “Hamlet” ako hoćete, igra na stotine načina. Teatar eksperimentiše od intervencija na klasičnim delima dajuću im neke možda i sulude, u svakom slučaju savremene, avangardne oblike, do potpunog štrihovanja teksta. Što je, naravno, sve interesantno i dobrodošlo. I treba tako da bude. Ali nakon te faze eksperimenta, dolazi vreme sinteze. Ista ta generacija koja je raščlanjivala stvari treba da dođe do sinteze i uputi na neka pitanja i moguće odgovore iz perspektive svojih iskustava i saznanja.
Šta je po vama danas ključno u “Virdžiniji Vulf”?
- To što se s tim komadom i teatar i publika podsećaju i vraćaju na neke gotovo arhetipske pojmove i teme koje onda treba sada sagledati, dati sintezu svoje generacije, svog ukusa, svog pogleda na svet…
I?
- Lenka je jako duboko ušla u analizu tog komada, analizu odnosa među karakterima. Nastojali smo da progovorimo nekim svojim senzibilitetom, dubokom iskrenošću, a i modernim glumačkim izrazom. Mnoga su tu pitanja prisutna. Nije li ovo još uvek svet u kome vladaju muškarci, to jest ratnici, koji često postaju obični razbojnici. No, nada u bolji svet počiva upravo u ženskoj revoluciji, koja će kad-tad pobediti.
Gostovali ste letos na Belefu sa “Antigonom dve hiljade godina kasnije”, no, sa ovom predstavom se posle 28 godina vraćate na beogradsku scenu?
- Posle mnogo godina isti naslov na istoj sceni. Ima u tome nečeg na neki način smešnog, možda nečeg pravednog. To što tako dugo nisam igrao u teatru ima svoj razlog. Već neko vreme ne radim u pozorištu osim u Ulyssesu sa Lenkom, jer nas dvoje razmišljamo o umetnosti na srodan način. A i snimam filmove, što znači da me nema, da bih ugrozio predstavu koja bi zavisila od mene.
Znamo, rat na ovim prostorima vas je odveo u inostranstvo gde ste napravili zavidnu karijeru. Vaša iskustva na političkoj sceni ovih prostora su i bolna i burna, a u jednom od prethodnih intervjua ste mi rekli “oprostio sam svima”…
- Nisam ja neka tako važna pojava pa da tako javno nešto opraštam, više sam vam to rekao lično, privatno, intimno prijateljski... Evo, i sad sam dobio pomalo čudno pismo osobe iz javnog života, neću da je imenujem, koja me strahovito napadala kao mlada žena. Napisala mi je pismo izvinjenja nakon svih tih godina. Traži da joj oprostim. A ja kažem - ja sam naravno oprostio, želim ti sreću i dobro, i to je neka škola kroz koju ti treba da prođeš, da saznaš neke stvari o sebi i životu. Glupo je ne oprostiti. Nema veće slabosti od nemoći oprostiti. Nije lako doći do toga, ali....
Šta je najaktuelnije u vašoj karijeri osim “Virdžinije Vulf”?
- Ne mnogo. Sa serijom “Strejndž ejndžl” završili smo drugu, sad ćemo ići u treću sezonu. Zovu me za neki manji američki film, videćemo šta će s tim biti. Dobar je scenario, umetnički film, glavna uloga. To bi me veselilo. Ima jedan film u Hrvatskoj koji ću raditi sa Brunom Gamulinom za nekoliko meseci.
Idete u Los Anđeles?
- Odem četiri, pet meseci u LA, tamo živim, snimam, radim, i onda se vratim ovamo. I tako, brzo sve prođe. Da, sve brzo prođe…
Kad smo kod prolaznosti, koliko ima godina od kultne “Ne daj se, Ines”?
- Više od četrdeset. To smo snimili, mislim, 1973. Dakle, 46 godina. Ali ne daju se Ines!
BDP je fino mesto
U Beogradskom dramskom imam osećaj da čujem Radeta i Oliveru Marković i Ljubu Tadića i Pepija Lakovića. Taj BDP je fino mesto, fini teatar. Aktuelni direktor BDP-a Jug Radivojević je predložio koprodukciju i mi smo to sa velikom ljubavlju prihvatili
Holivud
Angažman u Holivudu mi nije mnogo ni doneo ni odneo. To je za mene bio posao. Čast je raditi sa svetskim velikanima filma - Klintom Istvudom, Gajom Ričijem i drugima, ali meni je mnogo značio rad sa Žikom Pavlovićem, Makavejevim. Moja prednost je što na Holivud nikada nisam gledao kao na nešto previše značajno. Odem na snimanje, uradim šta treba i vratim se kući