Aleksandra je POSLEDNJA BEBA ROĐENA U KNINU PRE "OLUJE" Imala je samo 4 SATA kada je sa mamom koja je nosila samo KRVAVU, BOLNIČKU SPAVAĆICU krenula u kolonu ka Srbiji
- Aleksandra Kresović, rođena 3. avgusta 1995. godine u kninskoj bolnici, dolazi na svet u turbulentnom periodu neposredno pred pad Knina tokom operacije Oluja.
- Njen život obeležen je porodičnim pričama o događajima tog vremena, koje su oblikovale njen identitet i osećaj pripadnosti.
Aleksandra Kresović ima 30 godina, a njen rođendan zauvek nosi težinu događaja koje ne pamti, ali ih živi kroz porodične priče. Rođena je 3. avgusta 1995. godine u kninskoj bolnici, samo dan pre nego što je objavljen pad Knina, dok je Oluja počela već 5. avgusta. "Ja sam jedna od poslednjih beba koje su rođene u kninskoj bolnici tada", kaže Aleksandra u video ispovesti, objašnjavajući kako su sećanja drugih postala njena lična istorija.
Iako se tog avgusta ne može sećati, prve naznake da se iza njenog datuma rođenja krije nešto teško osetila je kao dete.
"Moji rođendani nisu bili baš tako veseli", priznaje.
Dok su na rođendanima druge dece svi slavili, u njenoj kući okupljanja su često imala drugačiji ton. Kasnije je shvatila i zašto.
"Oni su obeležavali godišnjicu Oluje manje više", kaže, objašnjavajući da su ti datumi za njene roditelje i rodbinu bili podsetnik na gubitke, strah i preživljavanje.
Porodica pred ratom
Aleksandrina priča zapravo počinje pre njenog rođenja, u godinama kada su njeni roditelji pokušavali da dobiju dete dok se zemlja raspadala. Njena majka je, kako kaže, imala 42 godine kada se porodila, a roditelji su dugo želeli bebu.
Rat je promenio sve: "Ostali su bez posla već početkom 90-ih", priča Aleksandra i dodaje da su kao Srbi bili među onima koji su prvi ostajali bez zaposlenja.
Zdravstveni sistem je bio narušen, barikade svuda, stres svakodnevan, a njena majka je pre nje imala dva spontana pobačaja. Jedan je, kako Aleksandra navodi, usledio nakon šoka: "Javili su joj da je moj otac poginuo na ratištu." Uz takve okolnosti, doneli su odluku da trudna majka ode kod svojih roditelja u Biovičino Selo, etnički srpsku sredinu blizu Knina, jer je bilo mirnije od sela njenog oca, Provića, koje je bilo "pola hrvatsko pola srpsko" i gde je rat brzo povukao oštru liniju među ljudima.
Aleksandra prepričava i jednu od retkih očevih ratnih scena koje je čula.
"Bio je u rovu i blizu njega je pala granata… svi su mislili da je poginuo", kaže.
Rov se obrušio, zemlja ga zatrpala, ali su ga drugi izvukli na vreme.
"Da ga nisu izvukli, ugušio bi se ispod zemlje", dodaje.
Preživeo je, praktično bez ogrebotine, iako je eksplozija bila na svega metar ili dva.
Porođaj
Ujutru 3. avgusta, krenule su kontrakcije. U tom trenutku porodica već dobija vesti da treba da se priključi izbegličkoj koloni. Dok su baba, deda i ostali krenuli, Aleksandrina majka je ostala u bolnici.
Situacija u bolnici bila je haotična. "Ostala je samo sa babicom. Nije bilo ginekologa, akušera, nikoga", priča Aleksandra. "Da je bila bilo kakva komplikacija… ja ne znam da li bih bila ovde."
Njena majka je, kako kaže, prvo što je uradila kad je uzela bebu bilo da joj prebroji prstiće, kao jedinu sigurnost da je sve u redu.
Četiri sata nakon porođaja stiže obaveštenje o evakuaciji. Čuju se eksplozije, pacijente spuštaju u podrum, ranjenici stižu sa fronta. Aleksandra opisuje majčinu sliku koja joj se urezala kroz priču: hodnici, krv, ljudi bez ruku i nogu, i žena koja sa bebom pokušava da prođe.
"Mora da preskoči te ljude bukvalno", prenosi Aleksandra.
Kad se pojavio autobus za evakuaciju, njena majka nije pristala da ostane.
"Postporođajni oporavak ne postoji", kaže Aleksandra, objašnjavajući da je majka samo želela da izađe iz grada sa detetom. Vozač je pokušao da je zaustavi rečima da je autobus "samo za medicinsko osoblje". A onda dolazi momenat koji zvuči kao scena iz filma.
"U jednoj ruci je držala mene, a drugom sve snage mlatne tog vozača u lice", priča Aleksandra. Majka je utrčala u autobus, za njom i druge porodilje, pa tek onda medicinsko osoblje.
Tek tada shvataju da idu prema Bosni. Bez stvari, bez presvlake, bez hrane, u krvavoj bolničkoj spavaćici. "Ona nema mleka za mene", kaže Aleksandra i objašnjava da su medicinske sestre uspele da nabave nekoliko kesica mleka u prahu i tako prehrane bebe. Kolona je bila spora, nepregledna, uz detonacije i strah. Aleksandra prenosi i majčine utiske o ženama koje su plakale pored puta, jer nisu znale gde idu ni šta će sa decom.
Dolazak u Banjaluku bio je prelomna tačka. Aleksandra kaže da je kao novorođenče izgubila oko 300 grama i dobila plikove po koži, dok je majka bila dehidrirana i iscrpljena. U bolnici se pojavio ginekolog koji je, kako kaže, čak zvao suprugu da ispeče meso i donese porodiljama, procenjujući da im je potreban protein i jaka hrana. A njenoj majci je stalno ponavljao rečenicu koja je ostala kao oslonac: "Ti si heroj."
Susret sa ocem
Za to vreme, njen otac je pokušavao da je nađe. Krenuo je prema Kninu, ali ga je ujak zaustavio, rekavši da je grad već pao. Otac je zatim krenuo peške prema Bosni, spavao negde usput ne znajući koliko dugo, probudio ga je čovek iz kolone, pa je stigao do Banjaluke. Na spiskovima Crvenog krsta našao je ime svoje žene, uz oznaku "ž beba". U bolnici je prvi put video ćerku tek kada je već imala više od nedelju dana. Aleksandra prepričava da je otac prvo primetio "ogromne oči" i poljubio je, ali ga je potom medicinska sestra isterala metlom.
Šta se potom dogodilo i kako su se ponovo okupili kao porodica i kako su nastavili život u Srbiji možete poslušati u videu na našem YouTube kanalu.
Saznajte sve o najvažnijim vestima i događajima, pridružite se našoj Viber i WhatsApp zajednici, prijavite na newsletter, ili čitajte na Google News.