Dečak ubica je odgovarao veoma kratko i pravio duge pauze tokom svedočenja
Dečak ubica je naveo da sada razume postupke majke, koje je tada doživljavao kao pritisak
Miljana Kecmanović, kojoj se sa suprugom Vladimirom sudi za zanemarivanje sina, koji je pre tri godine počinio masakr u beogradskoj OŠ "Vladislav Ribnikar", želela je na ročištu da vidi lice svog sina dečaka ubice (16), ali joj to nije dozvoljeno, jer kako joj je predočeno - nije u skladu sa pravilima suda. Kako se saznaje, ona je pitala "da li dečak može da se okrene", ali je sudija Dragan Martinović odbio njenu molbu uz jasno obrazloženje.
Kako se saznaje, kada je uveden u sudnicu, dečak ubica nije nigde drugo gledao osim isključivo u sudiju Martinovića. Iza njegovih leđa u staklom odvojenim boksovima sedeli su njegovi optuženi roditelji, a iza njih porodice ubijene dece, kao oštećeni u ovom sudskom procesu.
Kada su svi od tužioca, preko branilaca, punomoćnika, oštećenih roditelja i sudije postavili pitanja dečaku ubici, sudija Martinović je pitao optužene da li oni žele da mu postave pitanje i majka je podigla ruku. Izašla je uplakana za govornicu i pitala da li može da se okrene, ali joj je rečeno da svedoci ne mogu da se okreću i komuniciraju sa drugima u sudnici. Nakon toga, majka dečaka ubice je rekla da ona više nema pitanja.
Ovo je, inače, ponovljeno suđenje posle ukinute prve prvostepene presude Kostinim roditeljima optuženim za njegovo zanemarivanje, a ocu i za teško delo protiv opšte sigurnosti, jer nije dobro obezbedio oružje, pa je dečak ubica uzeo pištolje i njima počinio zločin.
Vladimir Kecmanović je kako se saznaje sve vreme svedočenja svog sina, koje je trajalo nešto više od četiri sata, držao ruke na licu i sedeo pognut. Miljana je plakala i kada je dečak ubica ušao u sudnicu.
Pravio je izrazito duge pauze nakon postavljenog pitanja
Prema nezvaničnim saznanjima, pošto je suđenje zatvoreno za javnost, dečak ubica, koji je pucao u svoje školske drugove i vršnjake, vrlo kratko je odgovarao na pitanja. To su uglavnom bili odgovori u dve ili tri reči ili kratko, jesam, nisam, ne sećam se. Navodno, ništa nije detaljnije opisivao ili objašnjavao.
Pravio je izrazito duge pauze nakon postavljenog pitanja, pa se čekanje na njegov odgovor nekima činilo kao večnost. To je, donekle, razlog zašto je njegovo svedočenje trajalo nešto duže od četiri sata.
Prema nezvaničnim informacijama, on nije menjao svoj iskaz, u odnosu na prethodno svedočenje, već ga je na neki način dopunio. Rekao je da je sada zreliji i da drugačije shvata odnos dece prema njemu u školi, nego tada kada je planirao ubistva i razume da ga nisu odbacila. Naveo je i da sada razume postupke majke, koje je tada doživljavao kao pritisak.
Za svoju porodicu je rekao da su bili složni i da su mu roditelji priuštili sve što mu je bilo potrebno. Kazao je da mu je na internetu iskočio dokumentarni film i odgledao ga je. To ga je nešto privuklo i počeo je da istražuje psihopate. Mislio je tada da je vrlina biti hladan i bez emocija. Tada je dobio ideju da počini zločin i počeo dva meseca da istražuje sve oko toga.
Čita ruske klasike
Dečak ubica je već skoro tri godine na dečijoj neuropsihijatrijskoj klinici u KBC Srbije. U sobu mu ulazi samo doktorka, a on po ceo dan čita knjige. Kako se saznaje, poslednjih meseci čita Dostojevskog i ostale ruske klasike.
Svedočio Anin otac
Na suđenju je iskaz dao Ivan Božović, otac ubijene Ane, koji nije bio na prethodnom pretresu kada su ostali roditelji svedočili. On je ispričao kako mu je javljeno za pucnjavu u školi i kako je to sve preživljavao. Njegova ćerka, koja je bila peti razred, nije poznavala dečaka ubicu.
Digitalna zavisnost
Otac ubijene Angeline, Anđelko Aćimović smatra da je dečak ubica instruisan da sada brani roditelje i navodi da je svedočio na takav način kao da je napamet naučio šta treba da kaže. Međutim, on kaže da na to ne treba da se obraća pažnja, jer su u daljem ispitivanju dečaka ubice kao svedoka dobili jednu potpunu potvrdu i istinu o tome koji su to uzroci koji su doveli do njegovog zločina.
- Roditelji su apsolutno zapostavili dete koje je bilo u kontinuiranom vremenu veoma bolesno. To dete je na svaki način pokušavalo da nađe pomoć, a bolest od koje je patio zove se digitalna zavisnost - rekao je Aćimović.
(Novosti)