Predstava „Žene na ivici nervnog sloma“ obeležava pedeseti jubilej na sceni Pozorišta na Terazijama.
U poslednje vreme se posvetio influenserskom poslu i snimanjima spotova.
Uskoro će biti pedeseto izvođenje predstave “Žene na ivici nervnog sloma“ u Pozorištu na Terazijama.
Komad koji je rađen po čuvenom filmu Pedra Almodovara a u režiji Nebojše Bradića je u rekordnom roku osvojio publiku svojim ritmom, humorom i emotivnim nabojem.
Jedan od glumaca koji nosi ovu predstavu "Žene na ivici nervnog sloma" jeste Slaven Došlo, umetnik koji već petnaest godina gradi prepoznatljiv put u pozorištu, na filmu i na televiziji.
Kakav je osećaj igrati predstavu koja slavi jubilej?
- Sećam se tog osećaja još od “Glave lude“. To je bila moja prva predstava u Pozorištu na Terazijama. Igrali smo je deset godina. Kada smo je završavali, glavni utisak mi je bilo sabiranje i oduzimanje svega kroz šta sam prošao u međuvremenu. Koliko sam brinuo o stvarima. Danas mi je potpuno jasno da sam mogao mnogo više da uživam, umesto što sam stalno razmišljao da nešto ne pođe po zlu. To mi je bila važna lekcija. Zato mi se čini da svaki jubilej predstavlja neku vrstu unutrašnjeg obračuna - gde si bio, šta ti se desilo i na koji način si se promenio.
Već petnaest godina ste u glumi. Da li ste zadovoljni svojom dosadašnjom karijerom?
- Nisam preterano razmišljao o tome. Naravno, imam gomilu stvari koje bih voleo da ostvarim. Ali generalno, zadovoljan sam time gde sam i šta mi se dešava u životu.
Pozorište je dragoceno
Koji projekat smatrate svojim najvećim profesionalnim uspehom do sada?
- Moj intimno najveći uspeh su uloge za koje sam stvarno osećao da je “to to“. Uvek se setim „Branioca“. To mi je bilo dragoceno iskustvo, jer mnogo sam naučio i bio sam zadovoljan onim što sam kasnije gledao. U pozorištu mi se često dešavaju ti trenuci kada osetim da sve ima smisla. To nije prečesto, ali pozorište je dragoceno jer ti uvek daje novu priliku. Najveći uspeh mi je kad posle predstave osetim da sam stvarno živeo neki život na sceni, da ništa nisam slagao.
Za vas mnogi kažu da ste jedan od retkih glumaca mlađe generacije koji je ostao isti kao na početku karijere. Šta vam znači ta konstatacija?
- Iskreno, uopšte ne razumem taj koncept. Pogotovo ne u srpskim uslovima. Najviše me frustrira to što mi zapravo nemamo industriju. Možemo da se pretvaramo da imamo kulturnu scenu i produkciju, ali realno nemamo. Mnogi ljudi, a verovatno i ja među njima, čekaju prilike koje možda nikada neće doći. Ono što me ohrabruje jeste da sada postoji mnogo ljudi koji sami pokreću projekte i tako sebi stvaraju prilike. A to „ostao isti“, ne znam. Kod nas nema tog holivudskog efekta da te proganjaju po ulici pa da moraš da praviš neki gard. To ovde ne postoji.
Sve više mislim da gluma nije zanimanje nego hobi
Zaustavite li se kada vas neko na ulici pozdravi, zamoli za fotografisanje ili postavi pitanje?
- Naravno. U Beogradu je to vrlo diskretno, dešava se, ali nikad mi nije bio problem. Jednom sam imao loš dan i izašao sam posle predstave, a čekalo me je nekoliko ljudi. Nisam bio raspoložen i otišao sam pozadi. Onda primetim da me neka devojčica juri po Terazijama da se slika sa mnom. Tad sam shvatio da je mnogo bolje iskreno reći:”Ljudi, danas mi nije dan, hajde da se slikamo svi zajedno”. Zaista tri sekunde života ne znače ništa, a nekome mnogo znače.
Imate li nove projekte u planu?
- Nemam. Trenutno razmišljam kako da radim nešto što ne zavisi od sistema, jer sve više mislim da gluma nije zanimanje nego hobi. Volim je, naravno, i posebno pozorište, ali rad u pozorištu je ekonomski neisplativ. Radimo zato što volimo. Trenutno razmišljam kako da sebi obezbedim egzistenciju.
Znači li to okretanje influenserskom poslu?
- Pa, suštinski od toga godinama živim. Ne živim od glume, to je sigurno.
U poslednje vreme viđamo vas u reklamama, recimo za vrata i prozore?
- Renoviram stan, pa su me našli u obostranu korist. Menjam prozore, pa smo se lepo uklopili. (smeh)
Snimali ste nedavno i spot?
- Jesam, za Natašu Bekvalac. Pre toga i za pesmu „Takio disko“ grupe “Etar”, zatim za “Flamingose” Milica Majkić i ja, i sada ovaj najnoviji sa Natašom.
Stan na kredit
Da li vam prija snimanje spotova?
- Zabavno mi je. Poznajem Kristinu, Natašinu sestru, pa mi je saradnja prirodno legla. Nataša je sjajna, vrlo profesionalna i vrlo ozbiljno pristupa onome što radi. Što sam stariji, sve više shvatam kako smo mi malo tržište i da se svi vrtimo u istom krugu, glumci, pevači, mediji. Snimanje spota mi je bilo kao neki izlazak iz tog ustaljenog kruga, lep kontakt sa drugačijom publikom.
Renovirate stan koji ste nedavno kupili?
- Na kredit. (smeh) Mama me pita: „Kako se osećaš u svom stanu?“ Ja joj kažem: „Nije moj.“ Kredit je na dvadeset godina.
U kojoj je fazi renoviranje?
- Stan je funkcionalan, kupio sam ga relativno nameštenog. Sad rešavam unutrašnje stvari. Jedan deo krova mi je bio otvoren, imao sam jednoslojno staklo pa kondenz, pa sad menjam prozore. Volim neobične prostore, ništa nije pod pravim uglom, sve je ukoso, pa sada sve to ispravljam. Trpam kuhinju u tri kvadrata, ali ide nekako. (smeh)
Volite da kuvate?
- Često kuvam. Mislim da je u ovom digitalnom vremenu baš korisno kada nešto radiš rukama. Seckaš, meriš, koncentrišeš se - odmoriš mozak.
Približavaju se novogodišnji i božićni praznici. Planirate li putovanje?
- Da. Planiram da putujem odmah posle 1. januara, jer je jeftinije nego za sam doček. Španija je u planu. A između svega, samo da se preživi. Kad bih mogao da prespavam do februara, bilo bi idealno. (smeh)