Priča sa Rajkom Grlićem nastajala je u tri navrata tokom prvih dan i po Palićkog festivala. Ne zato što nije moglo biti jednog intervjua. Naprotiv, bio je vrlo susretljiv, otvoren… Već zato što je delovalo zanimljivije. Na nekoj vrsti okruglog stola s novinarima pred otvaranje, pomalo u bekstejdžu dok je trajala ceremonija, i prvog dana posle konferencije, u svom harizmatičnom maniru odgovorio je Grlić i na više “Blicovih” pitanja…
Primerice, budući da smo u kratkom filmu o njemu, povodom nagrade “Aleksandar Lifka” videli i dokumentarni snimak iz ‘68. na Akademiji u Pragu i čuli nekoliko rečenica mladog Grlića o filmu, slobodi… na pitanje kako je on gledao tog momka, odgovorio je:
-Taj momak meni izgleda prepotentno. Da ga sretnem, ja bih mu to rekao…
Dobio je veliki aplauz. Bilo je i smeha, naravno. A o pomenutoj nagradi koja mu je na svečanom otvaranju uručena kazao je :
- Izgledalo je divno sa scene videti to prepuno gledalište. Osećala se toplina, ljudi su želeli da im se nešto dobro dogodi. To je premisa svakog festivala. Sećam se prvog festivala koji smo radili u Motovunu. Strahovao sam da ljudi neće doći… Posle me jedan stari gospodin upitao “Znaš li ko je pre tebe napunio ovaj trg”. Odgovorih upitno: “Ko?” Kaže: “Musolini”. Hoću reći da ja znam kako je teško napuniti gledalište.(…) Ljudi kao Lifka su beskonačno važni u ovoj igri života koju igramo koja se zove film. Po mom uverenju, veliko platno je pretpostavka filmskih priča, pogotovo velikih. Realnost u kojoj živimo me demantuje. Ali ja se ne predajem.
U tim je prilikama pomenut i njegov film “Ustav Republike Hrvatske”, Nebojša Glogovac pre dve godine na ovom festivalu…
- Pola godine je film spreman, tri meseca smo ga snimali. Valovi ljudskosti sa Glogovcem su nešto po čemu ću ga pamtiti. Radio sam s puno glumaca. Nikad me niko nije na taj način činio boljim no što jesam.
Kroz karijeru, tj. filmove, radni vek i način života Rajko Grlić je branio stav da je dužnost intelektalca društvena hrabrost…
- Kada bi krenuo ponovo, bio bi hrabriji. Pogotovo s ovim saznanjem o ništavnosti tih politika i sistema. Hrabrost i slobodu čovek radeći film ima onoliko koliko sebi dozvoli. I ne samo kada je o filmu reč. Dva meseca pred početak snimanja filma “Samo jednom se ljubi” iz “Jadran filma” sam dobio četiri stranice teksta na kojima je pisalo šta sve treba da izmenim. Oko 80 odsto. Ja sam, uz saznanje direktora “Jadran filma”, radio po svom. Ništa nisam promenio, jer sam znao da će se za šest meseci to promeniti. Kažem, čovek sam bira svoju slobodu.
Pričajući o tome kako obreo u svetu sedme umetnosti, kazao je da ga je zapravo prvobitno inficirao stric…
- Bio je majstor amaterskog filma. U tadašnjoj Jugoslaviji nije ih bilo puno. Meni najdraži njegov film je “Luk i voda”, gde šest minuta u jednom potoku pliva jedan luk… Kad mi je bilo 14, ispod božićnog bora doneo mi je kameru, osmicu. I, od onda je to - to.
Posle se naoko igrom slučaja, ako slučajnost postoji, obreo i na čuvenoj Akademiji u Pragu.
- Igra slučaja je da smo Lordan (Zafranović) i ja na istom festivalu amaterskog fillma delili prvu nagradu. Tu smo se upoznali. Prišao nam je neki čovek i rekao da uz nagradu ide i stipendija na praškoj akademiji ako prođemo prijemni. Prijemni je obuhvatio tri tjedna, od 800 prošlo je 10 ljudi, među kojima i nas dvojica.
Pričao je i o tome da je te ‘68. u Pragu izgubio iluzije u odnosu na politiku, osvrnuo se i na svoje ranije iskaze o tome koliko nam na ovim prostorima politika kroji život…
- Kad ste rođeni na ovim prostorima, onda je vaš život stalno određen politikom, a danas posebno. Politika je i da li ste kilo kruha kupili ovde ili onde, politika vam ulazi u krevet, u kuhinju, u telefon… Klaustrofobično snažna na malom prostoru, na ovom našem pogotovo. Te ‘68. izgubio sam veru u utopiju da politika može nešto novo i bolje doneti. Ono što se te godine dešavalo je možda zadnji trag utopije da idemo graditi neko lepše, humanije društvo… Nakon toga svi ideali i pokušaji sravnjeni su sa zemljom, brutalno. Tako da sam izgubio iluziju u odnosu na politiku, bolje je baviti se filmom, jer film može uticati makar na troje ljudi.
Upravo zbog politike, onakve kakva je bila devedesetih, spakovao je kofere i otišao u SAD. I danas predaje na Univerzitetu u Ohaju. A nije bilo lako…
- Probaj sa 46 početi od nule. Moja supruga, kad nam kažu kako je nama bilo lako jer smo odmah otišli u SAD, kaže probaj otići u Samobor, 20 kilometara od Zagreba i početi od nule. Vrlo je teško. Treba poništiti ceo sustav sopstvenih vrednosti, postavku života, i krenuti od nule graditi neki novi svet za koji niste sigurni da u njega verujete, ali želja za preživljavanjem traži svoje. Povratak na isti prostor značio je povratak u nove države. Odlučio sam da se ne vratim. Kao i velika grupa ljudi koja je devedesetih otišla iz Hrvatske, svi imamo duple adrese. Ja živim u Ohaju, Zagrebu i Istri.
Novi scenario, koji radi sa Antom Tomićem, kaže, imao je do sada pet ruku, i još nisu zadovoljni.
- Radimo priču smeštenu u današnje vreme; krupni kapital, mafija… i, možemo li se suprotstaviti tome. Naziv je zasad “Svemu dođe kraj”.
Na pitanje koje se ticalo njegove izjave da u Jugoslaviji, u ondašnjem socijalizmu “novac nije bio najvažniji, i ja tek sad shvatam kolika je to sloboda”, rekao je:
- To sam shvatio tek kad sam otišao u Ameriku i uvideo da se tamo 99 odsto života vrti oko novca. Tad sam shvatio da je neizmerna sreća odnos prema novcu koji smo mi imali. Ja sam odbijao neke filmove, ljudi su svoje izbore i odluke donosili motivisani drugim stvarima. Kod nas novac je bio upotrebna kategorija. Služio je nešto kupiti, za nešto obaviti, ali nikad nije bio cilj. To je jedna od najvećih tekovina koje smo izgubili. Neko ga je imao malo više, neko malo manje, ali nikome nije bio primat. Danas je novac za 99 odsto klinaca smisao života.
Upitan kako sagledava aktuelni trenutak, i u kom žanru živimo, odgovorio je:
- Živimo u sistemu koji je ukinuo vrednosti koje su bile više od 60 godina. Nove nisu ustanovljene, bar ne one koje bi imale ikakvog smisla i rezona. Vladaju poluidioti ovim prstorima. Evo u Hrvatskoj, vidimo, smenjuju neke ministre lopove. Čelni ljudi su nam mediokriteti.
S druge strane, da bi to bilo tako kako je, kultura nestaje. U Hrvatskoj se kulturom bave samo toliko da ova ne bi pravila skandale. Zato je Hrvatska u 10 godina izgubila 10 odsto stanovništva. Mladi ljudi odlaze.
Ankete i drugi pokazatelji govore da novac nije primaran razlog. Nisu hteli da im deca rastu u mržnji, manipulaciji, korupciji.
Kod vas je još gore. Ne znam na koji način će se to rešiti; govor nije taj način, ulica nije taj način… Ne znam koji je način da se rešimo bagre koja je zavladala ovim prostorima, ali ga, verujem, ima.
Svoje studente u Ohaju, veli, uči i da žive punim plućima...
- Da žive pune živote, da budu otvoreni za sve, da se ne daju zaustaviti nikakvim dogmama… Jer jedino tako mogu nakupiti u sebi ono iz čega će crpeti potrebu za pričanjem priča i energiju da ih ispričaju.