S lobodan Selenić, marta 1971, u “Borbi”, piše: ”Najbolje scene predstave ostvario je Janketić u saigri sa Ljubom Tadićem. Baš u scenama Raskoljnikova i Porfirija, umetnost glumca i umetnost scene dostiže one najviše nivoe do kojih pozorište može da se vine.
Mnogo je tekstova i kritika u kojima su apostrofirana umetnička, glumačka postignuća Miše Janketića. A odigrao je preko sto pozorišnih rola, najviše naravno na sceni svoje matične kuće, Jugoslovenskog dramskog. Zdušno je za medije govorio o mnogima od njih. Jedna od onih koja mu je bila draga je Igo Barin, koga je igrao u Sartrovim “Prljavim rukama” u režiji Bore Draškovića (1966). S njom je, pričao je, kako se to u pozorištu kaže - preskočio rampu. U intervju za “Blic” juna 2000. govoreći o predstavi “Prljave ruke” u režiji Radoslava Milenkovića, koja se tada spremala na Sceni “Bojan Stupica”, kazao je:
“Onda sam igrao mladog idealistu Igoa Barina, sada igram šefa partije Oderera. Zgodno zvuči, nekako pomalo i sudbinski… Nije to samo politička drama. Vrlo je slojevita. Otvara pitanje da li je idealizam u politici uopšte moguć. Oderer kaže mladom idealisti Barinu: ”Ne može se nevino vladati. Čovek mora imati prljave ruke. Ja sam zavlačio ruke i u govna i u krv, i to do lakata”. Partija se ispostavlja samo kao sredstvo, a cilj je vlast. E sad, kako uzeti vlast… Oderer koga sada igram je protiv krvi, dok bi usijane glave to htele odmah, bez obzira na cenu. Mladi Barin ne haje za činjenicu da čovek ne može živeti ni bez kompromisa ni bez rizika. Samo treba sačuvati ono ljudsko u sebi da bi znao kad se čemu okrenuti”.
Od mnoštva vanrednih rola ona koja mu je obeležila i život i karijeru, kao i drugima u toj predstavi je, naravno Ljuba Vrapče u predstavi “Kad su cvetale tikve” Dragoslava Mihailovića u režiji Bore Draškovića. Kao što je poznato, bilo je dovoljno nekoliko Titovih reči, iako predstavu nije gledao, da se izrodi ogroman problem sa ozbiljnim posledicama, predstava skine sa repertoara… Tad se Miša Janketić sa scene povukao u svoja crnogorska brda, gde je boravio mesecima. Dalo bi se o svemu tome pisati i pisati, a i pisano je. No, u osvrtu na sve to, puno godina kasnije, kazao je:
“Teško mi je palo kad je skinuta sa repertoara jer je ocenjena kao nepodobna. A tada se prvi put javno govorilo o Golom otoku i o prilikama kakve su bile, što je zapravo bilo nezamislivo. Razočarao sam se, povukao u svoja crnogorska brda, gajio ovce. Hteo sam da živim daleko od svega toga. Međutim, posle nekog perioda sam se vratio.
Godine 2002, opet u režiji Bore Draškovića, igrao je ulogu Štokmana u predstavi “Neprijatelj naroda” u Narodnom pozorištu Beograd. Naširoko poznat kao vrstan glumac koji kroz karijeru i duboko promišlja svoje uloge napomenuo je tada, između ostalog, da je i Ljuba Vrapče kao i Štokman rekao istinu u lice…
“Štokman je samo jedan čovek koji, kada su ga svi izneverili i ostavili, nije hteo da i sam sebe utera u laž, i da u njoj živi. Njega su sredina, društvo, javnost, politika nagovorili na određeni korak, a onda, kada su shvatili da se to sukobi sa njihovim interesima, napustili su ga i izvrgli ruglu. Međutim, on nije odustao, iako je mogao, nego je ostao veran i za nju žrtvovao sve. Prilepljena mu je etiketa neprijatelja naroda jer je istom narodu u lice izgovorio istinu. Posebno je interesantno to što je njegova istina zapravo identična mišljenju mnogih samo što se oni ne usuđuju da je kažu i izgovore”.
U svojoj kvantitetom i kvalitetom bogatoj karijeri odigrao je i uloge istorijskih ličnosti; doglavnika Ante Pavelića po imenu pukovnik Tomić, Ivu Andrića, mitropolita Milentija Nikšića, vojvodu Živojina Mišića, Staljina, Marka Miljanova... U TV drami „Licem u lice u Napulju“ (1983) igrao je Josipa Broza Tita, a tim povodom pisala mu je žena koja je jedno vreme bila Titova supruga, Herta Has.
“Dešavalo se da u jednom mesecu igram 30 predstava, tj. deset uloga, danas sam Živojin Mišić, sutra Jevrem... Ali svaki taj dan, hteo to ili ne, pripadam toj predstavi i tom liku koji igram. A što se uloge Tita tiče, trudio sam se da tu ulogu igram kao i bilo koju drugu, što se ispostavilo kao dobra odluka, taj sam princip primenjivao i u drugim prilikama. Mislim da je najbitnije da glumac dobro upozna duh vremena u kojem su živeli ljudi koje igra, tako ih bolje razume, sagleda i što bi mi glumci rekli - brani. A od Herte Has sam dobio jedno dirljivo pismo u kojem je, između ostalog, napisala da sam uspeo da uhvatim njegov način mišljenja”.