Bele Tar, poznati mađarski filmski reditelj preminuo je u 70. godini.
Film 'Torinski konj' iz 2011. godine proglasio je svojim poslednjim delom, označivši kraj jedne plodne filmske epohe.
Mađarski filmski stvaralac Bela Tar, koji je režirao film „Satanango“ iz 1994. godine – sedmočasovni ep o padu komunizma u Istočnoj Evropi – preminuo je u danas u 70. godini, saopštila je nacionalna novinska agencija MTI.
Tarov najpoznatiji rad adaptiran je iz romana dobitnika Nobelove nagrade i pisca Lasla Krasnahorkaija, sa kojim je često sarađivao.
Bela Tar je jedan od najznačajnijih reditelja današnjice koji zbog svoje nemilosrdnosti nikada nije bio deo mejnstrim kinematografije. Filmski svet smatra ga jednim od najoriginalnijih i najprestižnijih savremenih svetskih autora.
Okom kamere uspeo je da zabeleži uticaj istorijskih promena na Mađarsku - od posleratnih godina carstva do sovjetske invazije, te od godina pod komunizmom do savremenih pokušaja privatizacije.
Kultna ostvarenja
U njegova kultna ostvarenja spadaju “Hotel Magnezit”, “Porodično gnezdo”, “Autsajder”, “Magbet”, “Ljudi iz predgrađa”, “Almanah jeseni”, “Proklestvo”, “Putovanje ravnicom”, “Verkmajsterove harmonije” i “Prolog”.
Nakon "Almanaha jeseni" iz 1984., Tar (koji je sam napisao svoja prva četiri filma) počeo je da sarađuje sa mađarskim romanopiscem i nobelovcem Laslom Krasnahorkaijem za "Prokletstvo" iz 1988. godine. Planiranoj adaptaciji Kraznahorkaijevog epskog romana "Satantango" trebalo je više od sedam godina da se realizuje; ovaj 415-minutni film objavljen je 1994. godine. Nakon ovog epa, 1995. godine je objavio 35-minutni film "Journey on the Plain", ali je utihnuo sve do Verkmejsterove Harmonije 2000. godine.
Spasilac modernog bioskopa
Mnogi, ako ne i većina, kadrova u ovim kasnijim filmovima traju oko šest do jedanaest minuta. Moguće je da je na nekima utrošeno mesec dana. U mnogim od ovih snimaka kamera se zaleće, klizi, pomera se i/ili diže. Često kruži oko likova, a ponekad čak obuhvata više scena. Kadar može, kao na otvaranju "Satantangoa", da putuje sa krdom krava po selu ili da prati noćne peregrinacije pijanice koji je primoran da napusti svoju kuću jer je ostao bez alkohola. Suzan Sontag je zagovarala Tara kao jednog od spasitelja modernog bioskopa, rekavši da bi rado gledala "Satantango" jednom godišnje.
Posle Verkmajsterove Harmonije počeo je da snima "Čovek iz Londona" adaptaciju romana Žorža Simenona. Trebalo je da bude objavljen na Kanskom festivalu 2005. u maju, ali je produkcija odložena premijerno je prikazan u Kanu 2007. Tar je tada počeo da radi na filmu "Torinski konj" za koji je rekao da će mu biti poslednji. Film je 2011 trostruko nagrađen na Berlinalu i smatra se za remek-delo.