Ovo je država koja ima dugu i “uspešnu” tradiciju zaduživanja i isto tako dugu i neuspešnu tradiciju privrednog oporavka. Jedan od razloga i za jedno i za drugo je upravo to što pozajmljeni novac nije ulagan (ili je to činjeno nedovoljno) u proizvodnju, već u pokrivanje budžetskog deficita i u druge takođe nenamenske svrhe.
Koliko se pomenuto štetočinsko ponašanje odomaćilo, svedoči činjenica da se - čak i u predizbornoj kampanji - olako zaduživanje predstavljalo kao “uobičajeni” i svrsishodan način državnog i privrednog poslovanja.
E pa, pokazalo se da nije tako. Da države koje su u najvećim teškoćama najviše muke upravo imaju sa nemogućnošću da vrate dug. Što će reći da njihovi ukupni prihodi od proizvodnje, turizma i izvoza nisu dovoljni da namire prispele obaveze.
Ako ni u jednoj od pomenutih potencijalnih i stvarnih izvora prihoda Srbija ne može da se poredi sa jednom Španijom, na primer, kako će tek ona da vrati nagomilane dugove?
Nije potrebno znanje ekonomije da se zaključi da je tako nešto moguće jedino na osnovu novostvorenih proizvodnih vrednosti.
Imajući to u vidu, zaista neverovatno zvuči da su, takoreći donedavno, ovdašnji zvaničnici uveravali javnost kako će nas svetska kriza ne samo mimoći već da - za razliku od drugih država - možemo od nje da imamo i koristi. Kako da ne? U mašti samo.
Moguće je, naravno, da se i tako razmišlja, ali jedino u naučnofantastičnim romanima. Neka se, prema tome, late pisanja, a okanu upravljanja u kome su sebi dopustili tako mnogo katastrofalnih omaški.