Dragana Turkalj se emotivno priseća zajedničkog života sa Dragoslavom Lazićem, umetnikom i suprugom, ističući njihovu ljubav, borbe i posvećenost porodici.
Dragoslav je ostavio veliki trag u svetu filma, bio je cenjen među kolegama, ali je osećao i nepravdu zbog nedovoljnog priznanja, posebno za svoj doprinos "Crnom talasu".
Trideset godina zajedničkog života, ljubavi, porodice i stvaranja teško je sažeti u nekoliko rečenica. Dragana Turkalj i Dragoslav Lazić delili su život, posao, radosti i teške trenutke, a ona je uz njega ostala do njegovih poslednjih dana.
Danas, kada njega više nema, Dragana čuva uspomene na čoveka uz kog je, kako kaže, „rasla, sazrevala i učila“.
Njihova priča nije bila samo priča o braku dvoje ljudi iz sveta filma. Bila je to priča o porodici, međusobnom poštovanju, zajedničkim snovima i velikoj posvećenosti. Dragana govori o Dragoslavu kao suprugu, ocu i umetniku, ali i o godinama njegove bolesti, vremenu koje je provela uz njega i životu koji je morala da nastavi sa njihovom decom, blizancima Iskrom i Lazarom.
U iskrenom i emotivnom intervjuu za “Blic” prisetila se njihovih zajedničkih godina, njegovog karaktera, odnosa prema ljudima i umetnosti, ali i svojih borbi i planova. Govori o deci koja danas odrastaju bez oca, o njenom pisanju i mogućnosti da se ponovo vrati glumi, ali i o tome šta znači sačuvati uspomenu na čoveka koji je bio njen životni saputnik tri decenije.
Od poslednjeg intervjua prošlo je nekoliko meseci, a povod za naš novi razgovor sa Draganom Turkalj je 50 godina Festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji. Jedan od dragih gostiju festivala uvek je bio njen pokojni suprug, scenarista i reditelj Dragoslav Lazić.
- Vrlo je voleo i cenio festivalsku publiku. Voleo je ljude koji organizuju festival. Imao je prijatelje, voleo je ta druženja. Voleo je projekcije, a posle toga, kada se pokloni publici i kada oseti, prosto, da se vraća ona energija koju je on uložio u svoje filmove - započinje priču za “Blic” Dragana Turkalj.
Njihov venčani kum Velimir Bata Živojinović, bio je jedan od osnivača ovog festivala. Dragana se priseća i njegovog odnosa prema ovoj manifestaciji, kao i druženja sa Dragoslavom, sa kojim je ovde često sedeo, razgovarao i smišljao nove priče za filmove i projekte.
- Bata je jako voleo ovaj festival. On je beskrajno voleo svoje kolege glumce. Uvek im je pomagao. I uvek je slao poruku da što više glumaca dođe, da ispoštuju festival, da ispoštuju publiku. Znam da je par puta bio sprečen, ali je bar dolazio na projekciju svog filma da se pokloni publici.
Pre tri godine Dragana je sa Dragoslavom i decom poslednji put bila gost Festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji. Seća se tih dana, koji su za celu porodicu bili drugačiji nego ranijih godina.
- To je bilo teško. jer je Dragoslav već bio bolestan. Vidno je bio slab, ali je želeo da dođe, da pogleda filmove, da se vidi sa kolegama, da popriča sa glumcima. Želeo je da deca to dožive i da imaju uspomenu sa njim, da zajedno pogledaju neke filmove. Tako da je bilo drugačije nego ranijih godina, naravno. Tada, pre tri godine, nije bilo Dragoslavljevog filma, ali prosto, uživao je u pažnji i glumaca i kolega i organizacije. Bilo je dirljivo i lepo, ali teško - priseća se ona.
Tada je Dragoslav dao i svoj poslednji intervju. Govorio je, između ostalog, da priprema film i seriju. Dragana danas kaže da ti projekti i dalje postoje.
- Vama je dao poslednji intervju. Veoma je cenio vaš rad, vašu toplinu i pristup, vaše znanje i profesionalnost. I to je uvek podvlačio. Kad god je bila neka premijera filma, uvek je govorio:”Dafina prva da dobije pozivnicu.” Tako da, na tome vam hvala. A što se tiče onoga na čemu je radio, to stoji i dalje. Još uvek nemam dovoljno snage da to sve otvorim, pogledam i prosledimo dalje, deca i ja. Naravno, i velika deca iz njegovih ranih brakova i ova mala deca koju je dobio sa mnom. Prosto, treba da se dogovorimo kako dalje i šta. Ali zaista to vredi i mislim da to čeka svoje vreme. Doći će to vreme. Inače, jedan od projekata vezan je za Kosovo i Metohiju, dok je drugi, u prepoznatljivom Dragoslavljevom stilu, komedija puna gegova i životnih priča.
Dragoslav je inspiraciju video svuda
Dragoslav je bio poznat po likovima i situacijama koje je umeo da prepozna u svakodnevnom životu. Dragana otkriva gde je pronalazio inspiraciju za svoje priče.
- Moj suprug je bio vrlo maštovit čovek, ali je beskrajno voleo ljude, seljake. Išao je često na slave, na svadbe. Bio je rado viđen gost i tamo. I uvek je sa sobom nosio olovku i papirić gde će nešto da pribeleži. A ako bi papirić nestao ili ga nije poneo dovoljno, onda je na salveti pisao te beleške. A onda, kada dođe kući, sve to pretoči u neku situaciju, malo nešto začini po svome. Ali je činjenica da je inspiraciju video svuda. I dok smo se šetali, i dok smo bili negde kod doktora, i dok je bio, na slavi, uvek je nekako voleo da posmatra ljude sa strane i da to pribeleži - priča glumica.
Dragana je često igrala u njegovim serijama i filmovima. Među brojnim ulogama, neke su joj posebno drage.
- Prva veća uloga je bila u “Ranjenoj zemlji. I to je moja vrlo draga uloga. Ja sam za nju dobila i nagradu “Neda Spasojević” na festivalu u Mojkovcu. Bilo je velikih i lepih pohvala i pisanja o tom filmu. To je prvi film koji je sniman posle bombardovanja. Ali ipak, najpoznatija u narodu, jeste učiteljica Milica iz serije “Seljaci”. Evo i sada, kada šetam Banjom, ljudi me zaustavljaju i slikaju se. Deca ne mogu da veruju. Mislim, serija se reprizira i dalje, tako da je Milica i dalje živa. “Ranjena zemlja” se ne prikazuje tako često, ali Milica je obeležila i moj život i moju profesiju.
Iako već nekoliko godina ne radi kao glumica, mogućnost povratka svom pozivu i dalje postoji.
- To u meni, onako, tinja. Ali ne znam koliko je to sad realno. Ja sam se sada zaista posvetila prvo deci.
Porodica je Dragani uvek bila na prvom mestu.
- I tu nije bilo dvojbe nikada. Dok je Dragoslav bio bolestan, ja sam brinula o njemu i smatrala sam da je to nešto najvažnije što radim, i najvrednije i najčestitije. A sada su mi deca vrlo važna. Sada, kada su bez tate, u periodu puberteta, nije lako. Dečak i devojčica pune 14 godina. Izgubili su tatu sa 12. Treba prosto prebroditi sve te muke koje nisu lake, ono što se dešava u njima, što se dešava oko nas. Tako da, za sada, pišem. Pišem nešto za decu. I mislim da to što mi sin govori: “Mama, molim te, piši nešto o tinejdžerima, toga tako malo ima”, jeste nešto što traži da bude zapisano, možda nekad i snimljeno. Jer to je prosto život. A mislim da to, kad prođe, svi zaboravimo, kao:”Nije važno”. Ali evo, ja sad živim to i mislim da je to jedna neiscrpna tema i da mnogi mogu da nauče nešto o tome. Još nešto sam počela da radim, da pišem scenarije. Jedan društveno angažovan film bih volela da se snimi, baš povodom ljudi, odnosno porodica koje neguju bolesne. O tome se jako malo piše. Dosta se ljudi stide da pričaju o tome. A kada je jedan čovek bolestan u porodici, onda je cela porodica bolesna. I treba pričati o tome, treba razumeti te ljude, treba ispričati te neke situacije, da prosto ljudima bude lakše da shvate da i drugi tako kroz to prolaze, da nisu jedini, da im treba podrška i da treba da je potraže i da je to potpuno u redu - otkriva umetnica.
Trideset godina velike ljubavi
Dragana je prošla kroz veoma težak period života. Dragoslav je nekoliko godina bio bolestan, a ona je sve vreme bila uz njega, dok su deca još bila mala.
- Ja sam Dragoslava volela, poštovala i divila sam mu se. Proveli smo 30 godina zajedno. Imala sam 26 kad sam ga upoznala. Dobili smo blizance kada je Dragoslav imao 76 godina. Pored njega sam rasla, sazrevala i učila. Bio je najdivniji čovek koga sam ja upoznala. I dan-danas, kad pričam o njemu, mislim, teško je što ga nema. Odem na groblje, pričam sa njim, a nastavim da pričam i uveče. Molim ga da mi da snagu. Svakog dana skoro deci nešto pomenem, kako bi tata rekao, na koji način da prevaziđemo neku situaciju, kako da njima bude lakše. Jer sada, kad se pominje njihov tata, njegov rad, ume to da bude i teško. Jesu ponosni, radosni, i tek sada gledaju ono što je on radio. Ranije su bili manji, pa nisu to shvatali. Sada, kad čuju neke lepe reči o tati, vidim ponos, ali ume tu i suza da bude u oku i tuga.
Sa ove distance, pitanje je i kako su Lazića doživljavale njegove kolege, kao umetnika i autora.
- Neki da, neki ne. Mislim da je on stalno podvlačio to da nije dovoljno ispoštovan. Smatrao je da je i on začetnik Crnog talasa. I to ga je jako bolelo, što to nije prihvaćeno od kolega.
Njegov rad je, čini se, svojevremeno bio stavljen u zapećak.
- I to ga je jako bolelo. To je neka nepravda koju je nosio sa sobom, taj osećaj. Radio je film “Sirota Marija”, koju je stalno podvlačio, jer je bio 1968. najgledaniji u Jugoslaviji. Prosto, nepravda je učinjena, ali on je imao takvu jednu širinu i takvu veru da njega to nije sputavalo. On je radio dalje, pisao. Neki su mu se malo i podsmevali zato što je dosta radio serije o selu. I kad je radio dokumentarni film “Zadušnica”, za koji je dobio brojne nagrade, nije bio shvaćen. On je otišao sa svojim kumom Fanđom na groblje i snimio je “Zadušnice” da bi neki ljudi, političari i pojedine kolege rekli da se to ne dešava u Srbiji, da toga nema, da to nije istina. A on je samo snimio dokumentarno ono što je video na groblju. Tako da, učinjena je Dragoslavu nepravda za mnoge stvari, ali on nikome nije zamerao. Prosto, on je imao svoj put. Voleo je ljude, voleo je glumce, stvarao je, ostavio je iza sebe dosta i onog što treba da se uradi i onog što je već urađeno.
Na pitanje da li je bio genijalan umetnik i dobar čovek, Dragana nema dilemu.
- Bio je najdivniji čovek na svetu. Zaista, najdivniji. A bio je genijalan umetnik, jer ta njegova posvećenost do poslednje sekunde... On je meni tražio svesku i olovku da piše do kraja. On je verovao da će ozdraviti i da će nastaviti da radi. Njemu su misli bile upućene ka stvaranju, ka ljubavi, ka dobroti. Prosto, bio je neverovatan čovek. Ja nikada pre i verovatno nikada neću ni upoznati takvog čoveka. Genijalca koji je stvarno bio na svim poljima tako darovit, pametan, plemenit, topao, iskren. Eto, to je bio Dragoslav - naglašava ona.
Dok kćerku zanima gluma, sina psihologija
Njihova deca, blizanci Iskra i Lazar, već pokazuju interesovanje za umetnost.
- Zapravo, ćerka Iskra je već dobila ponudu za jednu ulogu, da glumi devojčicu od 15 godina koja ima neku tešku priču. Pročitala je deo toga i odlučila je da to prihvati. Tako da nas čeka burna jesen i zima. Sin Lazar, on se lomi između psihologije i tatinog poziva, da bude reditelj. A ćerka, ona prvenstveno želi da se bavi glumom, fotografijom, a malo, kaže, želela bi i ona da režira.Iskra se, pored svega, godinama bavi i baletom. Ona je jedna multitalentovana devojčica i beskrajno je vredna. Ide u Nacionalnu fondaciju za igru “Aja Jung” već godinama. Do sada je dobila fantastične ocene na kraju školske godine. Tako da videćemo na koju će stranu prevagnuti. Ona bi čas jedno, drugo, ali drago mi je što je vrlo predana. Divno slika, divno recituje. Tako da, ima dara. Sad bi volela da se bavi medicinom. Ali nadam se da će to da zaobiđe. Lepo je da pomogne, ali prosto je to kao da ne ide uz nju. Ne znam. Tako je vidim. Ali rekla mi je da joj “ne krešem krila”, nego da je pustim i tako ću i raditi. Neka ona bira šta želi - smatra glumica.
Na opasku da će možda ipak krenuti maminim glumačkim ili tatinim rediteljskim putem, Dragana govori o njenoj posebnoj osetljivosti i potrebi da pomaže drugima.
- Iskra je stvarno neverovatno osetljiva. Želi da pomaže ljudima, volontira u Crvenom krstu. I Lazar i ona su tako divna deca. Ja sam beskrajno zahvalna Bogu i Dragoslavu što ih imam i što su oni sada moja sreća i podstrek za dalje. I mislim da ćemo lako mi da se dogovorimo kako ćemo, dok oni malo još sazru, dok pronađu sebe. A ja sam tu da ih podržim. I iskrena da budem, gluma ume da bude i nesigurno zanimanje. Ali ako nešto voliš, to je najvažnije. Ja ću ih podržati u svemu za šta se opredele.
Mnoge velike umetničke ličnosti koje su otišle ljudi, nažalost, vremenom zaborave. Takav je, smatra Dragana, delom slučaj i sa Dragoslavom. Od njegove smrti, međutim, neki prijatelji ostali su uz njih.
- Otišli su, nažalost, mnogi. Nestali su. Teško je to prihvatiti, ali evo, učim da je to tako. Prijatelji koji su ostali... Na prvom mestu, novinar Draško Aćimović sa porodicom. I dan-danas zovu, dolaze na dečje rođendane, obilaze nas, pitaju kako smo. Tu je i naša divna kuma Nađa Rodić i njena porodica, sin i ćerka Sandra i Alek. Zaista su uvek tu za nas. I sa Nađom se družim. Juče mi je Draško poslao poruku da je gošća u njegovoj emisiji bila divna Eva Ras, koja je bila jedna od retkih koja je došla na sahranu, na poslednji ispraćaj Dragoslava. I koja je tako lepo govorila u Draškovoj emisiji o ispraćaju, o Iskri i Lazaru i hvala joj na tome. Ovako, da se zahvalim, jer malo je ljudi koji se sete.
Većina je, kaže, zaboravila na njih.
- Ja razumem, život je to, sve nas nosi.
Dragoslav je mnogima pomagao i pružao priliku, posebno mladim glumcima koji su svoje karijere započinjali upravo u njegovim projektima.
- Davao je svima priliku. Mnogi mladi ljudi, glumci, su započeli karijeru kod njega, u njegovim projektima. A ponekad, mislim, nisu došli ni na sahranu. Zaboravili su prosto. Ja da prozivam nikoga neću, svako radi prema svojoj savesti. A opet, život je to. Mislim, nije moje da sudim. Jeste teško. Mnogo bi bilo lakše da sa nekim popričam. Mnogo bi bilo lakše da deca vide da još neko nešto lepo kaže o njihovom tati. Ali šta da radimo. Život ide dalje. I to je to. Neki ljudi su ostali i hvala im na tome. Oni koji su otišli, možda hvala im i na tome. I to je jedna još životna lekcija - zaključuje Dragana.
Na kraju razgovora, kada se spomene Dragoslav, Dragana prvo pomisli na ono što što nikada neće zaboraviti kada je u pitanju njen suprug.
- Toplinu, ljubav, sigurnost, predanost. Bio je beskrajno vredan. Ja još spavam, on se probudi, već je skuvao kafu, zove me: “Gagi, Maki, nešto sam napisao sjajno, sinoć sam se setio, odmah sam ustao, zapisao, danas sam to nastavio.” Mislim, to je neverovatno. To sam učila od njega a verujem i drugi. I kad je bio na setu, prosto, on povuče sve i svi su onda i raspoloženi i orni i od ničega naprave nešto. Znači, kad nema, kad nešto zafali, to se nekako stvori. Svako ima neku ideju. Umeo je da motiviše ljude, da pokrene. I zaista je voleo set, glumce, ekipu. Nikad nije zaboravljao da se zahvali.
A svoju porodicu Dragoslav je uvek stavljao na prvo mesto.
- Beskrajno je voleo svoje roditelje, svoje sestre, zetove i njihove porodice. Ali uvek je govorio:”Bog pa majka, majka je svetinja.” Tako da neke važne stvari koje je Dragoslav pričao zabeležili smo, da se ne zaboravi. Postoje intervjui i ponekad mi je teško da to pogledam. Ali toliko toga poučnog će isto Iskra i Lazar imati. Da imaju neki smer u životu, prosto, on im je probio kuda da idu. Znači, sigurno neće skrenuti s puta, zato što su imali takvog tatu koji ih je učio samo dobru. I koji ih je motivisao, a verovao je u snove i da se snovi ostvaruju. On je završio Pravni fakultet. Otišao je kod tate. Dao mu je diplomu i rekao:”Tata, evo, ja sam ovo završio zbog tebe, a sada idem da radim ono što volim.” I otišao je da radi filmove i serije. Od prvog honorara tati je kupio fiću, a mami električni šporet. Tako da su to neke poučne stvari. Da prosto i mladi čuju, da se ne zaborave roditelji, da se ne zaboravi primarna porodica, da se prosto veruje u ljubav i da se širi ljubav. A to je Dragoslav radio i kroz svoje serije i kroz svoje filmove, a i oko nas. Svako ko je sa njim pričao mogao je da zaključi koliko je to jedan divan i topao čovek bio. I zato nam tako nedostaje - zaključuje Dragana Turkalj.