U Zagrebu se tokom aprila održava filmski program 'Kinocenzura' koji prikazuje sedam zabranjenih filmova poznatih reditelja bivše Jugoslavije.
Filmovi su zabranjivani zbog kritičkog prikaza društva, ironije prema političkim dogmama i slobodnog umetničkog izraza.
U Zagrebu je u aprilu na programu nekoliko filmova poznatih reditelja kojima je zajedničko to što su u svoje vreme bili zabranjeni.
U okviru izložbe "Zemlja zabrane", tokom aprila u Surogatkinu KIC biće održan filmski program koji pod nazivom "Kinocenzura" koji okuplja sedam ostvarenja čija su javna prikazivanja bila zabranjivana zbog njihovog hrabrog, beskompromisnog pogleda na društvenu stvarnost i ironičnog zadiranja u političke dogme.
Kako navode u pozivu: "Od prvog sudski zabranjenog filma Grad rediteljskog trojca Marka Babca, Kokana Rakonjca i Živojina Pavlovića, preko crnotalasnik klasika Rani radovi Želimira Žilnika i Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji Bate Čengića, zatim provokativnih ostvarenja kratkog metra u režiji Karpa Godine i Rajka Grlića, pa do poslednjeg jugoslovenskog filma čije je prikazivanje u Hrvatskoj sprečeno zbog početka rata, i kontroverznog Plastičnog Isusa zbog kojeg je Lazar Stojanović odslužio zatvorsku kaznu – ova dela su doprinos slobodi umetničkog stvaranja i kritičkog mišljenja", piše Jutarnji.
Za film "Grad" (Marko Babac, Vojislav Kokan Rakonjac, Živojin Pavlović, 1963., 80’) se navodi:
Prvi sudski zabranjen film
"Omnibus o urbanom otuđenju koji čine tri filma: 'Veza' (u nekim verzijama naslovljena i Ljubav) Vojislava Kokana Rakonjca govori o ljubavnom paru koji fizičkom bliskošću pokušava da prevaziđe emotivnu distancu; 'Srce' Maka Babca postavlja okosnicu radnje u neočekivanom susretu trojice muškaraca, dok smrt vreba iza ugla; nokturalni 'Obruč' Živojina Pavlovića prati muškarca sa margine društva koji uranja u podzemlje urbane periferije. Ova psihološka drama koristi gradske pejzaže kao poprište savremene otuđenosti, ukazujući na uticaje (sub)urbanog ambijenta na bezperspektivna, destruktivna psihološka stanja i marginalne modalitete ponašanja. Iako ga tema i formalna rešenja, uz rafiniranu kameru, snažne kontraste i atmosferičan zvučni pejzaž, čine modernističkim filmom, 'Grad' se često navodi i kao prvi film crnog talasa. U istoriji jugoslovenske kinematografije ostao je upamćen kao prvi sudski zabranjen film: zaključak sudskog procesa bio je da iskrivljenim prikazom stvarnosti Grad može štetno uticati na omladinu, a za javna prikazivanja ostao je zabranjen do 1990.
Za film "O ljubavnim veštinama ili film sa 14441 kvadratom", Karpa Godine (1972., 10’) se navodi u najavi: Nedaleko od Saramzalina nalazi se kasarna u kojoj žive stotine vojnika, a odmah pored nje nalazi se selo sa nekoliko hiljada devojaka. Devojke i vojnici se nikada ne sretnu. Tokom služenja vojnog roka Karpo Aćimović Godina je na raspolaganje dobio 20.000 vojnika, 60 tenkova i 20 aviona kako bi snimio propagandni film jugoslovenskoj armiji. Međutim, rediteljevom subverzijom nastala je satirična minijatura koja na duhovit način preispituje ideološke osnove radničke klase. Svestrani sineasta i agilan predstavnik crnog talasa – koji je nekoliko godina ranije snimio antologijske Žilnikove Rane radove i Crni film – zbog ovog filma zamalo je završio u zatvoru, a filmsku traku je ukrao iz vojske kako ne bi bila uništena.
Zabranjen posle uspeha u Berlinu
"Rani radovi" Želimira Žilnika takođe su na programu: "U vreme studentskih nemira 1968, Jugoslava i njena tri prijatelja suprotstavljaju se malograđanskoj rutini svakodnevice. Nadahnuti tekstovima mladog Karla Marksa i odlučni da promene svet, odlaze u sela i fabrike kako bi probudili svest ljudi i ohrabrili ih u borbi za emancipaciju i dostojanstven život. Na terenu se suočavaju sa primitivizmom i bedom, ali i sopstvenim ograničenjima. Važno delo političke kinematografije je alegorijski prikaz sukoba između političkih ideala i socijalne realnosti, a društvena problematika i portretisanje figura sa društvenih margina ostali su stalna preokupacija Žilnikovog opusa. Nagrađen Zlatnim medvedom na Berlinalu 1969, film je u Jugoslaviji ubrzo zabranjen pod izgovorom da čini „tešku povredu društvenog i političkog morala“. Nakon velikog uspeha i osvajanja Zlatnog medveda na Berlinalu 1969. i kratkog prikazivanja, film završava u bunkeru i biva zabranjen. Kada je istu sudbinu doživeo i njegov sledeći film Sloboda ili strip, Žilnik emigrira u Nemačku.
Predviđen je i razgovor nakon projekcije sa rediteljima Karpom Godinom i Želimirom Žilnikom.
Jednominutni "problematični" film
Na programu je "Pitka voda i sloboda III" koji je 1973. snimio Rajko Grlić kao jednominutni dokumentarni film. Komisija za pregled filmova SR Hrvatske zabranila ga je za javno prikazivanje. Godine 1986. snima nastavak tog filma, Pitka voda i sloboda II. On priča o sudbini svog prethodnika i ujedno prikazuje šta se sve dogodilo sa jednim izvorom i jednom kamenim pločom, predmetima koji su prouzrokovali njegovu zabranu. Godine 1998. snimljen je Pitka voda i sloboda III, nastavak prethodna dva filma i nastavak priče o vodi, slobodi i izvoru. Prateći sudbinu jedne česme i jedne spomen-ploče tokom 26 godina, Grlić stvara efektan filmski komentar o političkim sistemima, usahlim vrednostima i suvoći dominantnih ideologija.
Takođe, tu je i "Virdžina" čiji je autor Srđan Karanović, a kako navode u pozivu: "U zabiti i kršu Kninske krajine porodice bez muškog potomstva smatrane su ukletima i osuđenima na propast. Da bi se spasile prokletstva, jedno od ženske dece često bi bilo odgajano kao muško. Porodice sa virdžinom skrivale bi istinu o pravom polu deteta kao najdragoceniju tajnu. Tako i Timotije, poglavar svoje porodice, odluči da njegova najmlađa ćerka postane virdžina i da joj ime Stevan. Devojčica raste kao dečak i od najranijeg detinjstva je primorana da potisne sve žensko u sebi. No, na pragu devojaštva, zaljubljuje se u mladića... Radnja drame, smeštena na kraj 19. veka, inspirisana je novinskim člankom o ženi iz Albanije koja je 25 godina provela kao muškarac. Karanović, koji uz režiju potpisuje i scenario filma, o filmu je rekao sledeće: „Što se tiče ideje ovog filma, činilo mi se da je priča o devojčici koju teraju da bude muško, a koja to ne želi, nego želi da bude ono što jeste, u stvari priča o onome što i mi u svojim životima i sazrevanju uvek želimo i čemu težimo – da nas okolina pusti da budemo ono što jesmo, a ne ono što bi ta okolina htela da budemo“. Premijerno prikazana na Mostri, Virdžina se smatra poslednjim jugoslovenskim filmom, a snimana je na autentičnim lokacijama u okolini Knina. U složenom i dugogodišnjem produkcijskom procesu zadatak hrvatskog koproducenta preuzeo je Rajko Grlić, a film je dovršen uoči rata, zbog čega je izostala njegova hrvatska distribucija. Za naslovnu ulogu Marta Keler je nagrađena Evropskom filmskom nagradom. Razgovor nakon projekcije predviđen je sa rediteljem Rajkom Grlićem.
"Plastični isus" zabranjen pre prvog prikazivanja
Kako se navodi na programu je "Plastični Isus" čiji je autor Lazar Stojanović: "Zagrepčanin Tom, underground filmski stvaralac i performer, životari u Beogradu upuštajući se u kratkotrajne veze sa raznim ženama. Nakon što ga je napustila luckasta američka devojka, koja je pevala pesmu Plastic Jesus, upušta se u vezu sa ženom čiji je muž u inostranstvu. Istovremeno, u Beogradu se održavaju studentske demonstracije u kojima se zahteva vernost izvornim komunističkim idealima i kritikuje tzv. crvena buržoazija, odnosno vladajuća elita koja se otuđila od radničke klase čije interese navodno zastupa.
Snimljen kao diplomski rad reditelja Lazara Stojanovića na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, Plastični Isus je najkontroverznije, duboko anarhično delo jugoslovenske kinematografije. Zabranjen i pre prvog javnog prikazivanja, film je ocenjen kao blasfemičan zbog načina na koji tretira lik maršala Tita, a Stojanović je postao prvi jugoslovenski filmski stvaralac osuđen zbog svog filmskog rada. Njegovom mentoru Aleksandru Petroviću uručen je otkaz na beogradskoj akademiji, nakon čega odlazi u inostranstvo, a sankcije je osetio i Tomislav Gotovac koji u filmu tumači glavnu ulogu, pa je studije uspeo da završi tek nekoliko godina kasnije. Postoji više interpretacija poruke Stojanovićevog filma – od sumnji na zagovaranje antimarksizma, preko navodnog izjednačavanja fašizma i komunizma, pa do toga da reditelj filmom pre svega iznosi nihilističku kritiku ideološke mitologije i propagande".
Tito je odbio da ga pogleda
Za film "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji", autora Bahrudina Bate Čengića se ističe: "Nakon Drugog svetskog rata, grupa partizana dolazi u dom buržoaske porodice. Dok pokušava da se prilagodi novoj ideologiji i vrednostima, porodica upada u apsurdne situacije. Zasnovan na istoimenom romanu Bore Ćosića, nagrađenom NIN-ovom nagradom, film satirično prikazuje posleratne zanose i utopije. Nakon premijere na Pulskom filmskom festivalu 1971, zabranjeno je dalje prikazivanje filma, a Tito ga je navodno odbijao da pogleda. Prema Leksikonu YU mitologije, „kritičari Čengićevog filma bili su zgroženi parodiranjem partizana kao seksualno nezasite ‘crvene horde‘, a za cenzuru filma bila je najzaslužnija scena u kojoj se uz poklič ‘Jedite Staljinov mozak!‘ servira torta ukrašena marcipanskom replikom Staljinove glave“. Uz Čengića, Ćosićev predložak u filmski scenario adaptirao je i Branko Vučićević, važno ime autorskog filma i crnog talasa, zaslužno za brojne tekstove, eseje i kritike, ali i scenarije kultnih ostvarenja poput Žilnikovih Ranih radova i Makavejevljevog Ljubavnog slučaja ili tragedije službenice P.T.T. koje potpisuje kao koscenarista".