Sorentino razmatra konflikte između objektivne istine i kompleksnosti ljudskih sudbina u kontekstu praštanja i eutanazije.
Radnja filma fokusira se na poslednje mesece mandata fiktivnog predsednika Republike Italije, u turbulentnom periodu između stabilnosti i krize.
Italijanski reditelj Paolo Sorrentino (55) čiji novi film „La Grazia“ sutra, 15. januara, stiže u domaće bioskope otvoreno je govorio o politici, moći, sumnji i odgovornosti, ali i o sebi, svojim slabostima i razočaranjima. Njegov novi film prati predsednika Republike u poslednjih šest meseci mandata u takozvanom "belom semestru" u trenutku kada se država nalazi između stabilnosti i krize, a lične dileme postaju političke odluke.
Iako su mnogi u glavnom liku prepoznali jasne paralele sa aktuelnim predsednikom Italije, Sorentino odbacuje direktnu vezu.
- Lik nije inspirisan jednim čovekom. Uzimali smo elemente iz stvarnosti, imali smo dva predsednika udovca, obojica pravnici i katolici, ali tu se sličnosti završavaju - kaže reditelj. Ipak, priznaje fascinaciju nekim bivšim predsednicima, posebno onima koji su zračili autoritetom i tišinom.
"Današnje političare teško razumem"
Govoreći o savremenoj politici, Sorentino je izuzetno skeptičan.
- Današnje političare teško razumem. Svet je postao previše komplikovan i nov. Da sam političar, imao bih ogroman problem da shvatim s kim da budem i šta da radim - kaže on. Posebno ističe period kada je premijer bio Mario Dragi: "Tada je delovalo da je zemlja u sigurnim rukama. I bila je.“
Za razliku od današnjeg vremena, Sorentino smatra da je politika izgubila meru. "Simpatija u politici mi je potpuno nevažna. Politika je previše ozbiljna stvar da bi zavisila od toga da li vam je neko simpatičan. Ne birate lekara zato što vam je drag, već zato što zna šta radi.“
Institucija pomilovanja
Jedna od centralnih tema filma je institucija pomilovanja. Sorentino naglašava da postoji razlika između istine činjenica i istine ljudskih sudbina. "Postoji objektivna istina, koja je sveta za pravo i pravdu. Ali kada odlučujete o ljudima, o njihovim životima, krivici i oprostu, istina postaje mutnija, složenija.“
U filmu predsednik odbija da da pomilovanje jer ne veruje u motive osobe koja ga traži. - Kriterijum je ljubav. On ne veruje da je taj čovek delovao iz ljubavi, već iz interesa. A ko čita završne titlove, shvatiće da možda predsednik nije pogrešio.
Film se bavi i temom eutanazije, o kojoj Sorentino nema dilemu.
- Ja sam za. Postoji pravo na smrt. Ljudi koji traže asistirano umiranje često su oni koji su ceo život pokušavali da žive uprkos ogromnoj patnji.
"Nikada nisam imao uspeha sa ženama"
U intervjuu se dotiče i privatnog života. „Kao mladić nisam imao uspeha sa ženama. Zapravo, to se nikada nije promenilo“, kaže sa dozom ironije. Na konstataciju da se to možda promenilo sa slavom, kratko odgovara: „Ako jeste – niko mi to nije rekao.“
Za kraj, Sorentino poručuje da danas veruje više u sumnju nego u sigurnost. „S godinama naučite da živite sa sumnjom. Umesto da vas parališe, ona postane prostor slobode. Možda je upravo u tome njena lepota.“, rekao je on na kraju intervjua za "Koriere dela sera"