Šta je sve ženama ZABRANJENO U SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI? Postoji deo u koji NE SMEJU NI DA UĐU: Stručnjaci objasnili da li tako nalažu KANONI ILI KULTURNE NAVIKE
- Žene nemaju pristup visokim crkvenim pozicijama u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali mogu biti aktivne kroz monaštvo i veroučiteljstvo.
- Savremeni teolozi preispituju opravdanost zabrana, ukazujući na njihovu istorijsku utemeljenost.
Naizgled usputne scene ispred pravoslavnih hramova često otvaraju duboka pitanja o ulozi i položaju žena u crkvi. Jedna takva situacija je dilema da li žena tokom menstrualnog ciklusa sme da uđe u crkvu. Ovo otvara temu granica koje, i kada nisu formalno propisane, opstaju kroz tradiciju, običaje i različita tumačenja.
Kakav je danas položaj žena u Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Šta im je dozvoljeno, a šta ne? I gde se završavaju kanoni, a počinju kulturno-istorijske navike?
Možda vas zanima
Hijerarhija i zvanična pravila
"Položaj žena je sličan u svim pravoslavnim crkvama - one ne mogu da budu sveštenici, niti da zauzimaju položaje episkopa ili patrijarha", objašnjava Rastko Jović, profesor Bogoslovskog fakulteta u Beogradu za "BBC na srpskom".
U pravoslavnom hrišćanstvu, episkopi upravljaju crkvenim oblastima, dok je patrijarh najviši crkveni poglavar. Te pozicije su, prema važećem poretku, rezervisane isključivo za muškarce. Ipak, žene nisu potpuno isključene iz crkvenog života.
"Postoje monahinje i igumanije koje vode manastire, kao i veroučiteljice koje rade sa decom i mladim", dodaje Jović.
Oltar kao granica
Jedna od najvidljivijih podela jeste zabrana ulaska žena u oltar - prostor iza ikonostasa u kojem se odvija centralni deo liturgije. U njega uglavnom ulaze samo sveštenici i njihovi pomoćnici, dok su žene prisutne samo u izuzetnim slučajevima, najčešće u manastirima.
"Igumanije imaju duhovni i administrativni autoritet nad manastirskom zajednicom i, kao i mnoge monahinje, imaju blagoslov da ulaze u oltar", kaže Jović. Postoje i primeri da ćerke sveštenika pomažu tokom službe.
Kanonska zabrana ulaska u oltar potiče još iz sedmog veka, ali, prema savremenim tumačenjima, ona se može shvatiti ne kao zabrana zasnovana na polu, već kao pitanje samog liturgijskog obreda.
Lični odnos prema veri
Mnoge vernice, poput Mile Ilić (45), koja u crkvu odlazi od detinjstva, ne dovode u pitanje postojeću strukturu. Ona ističe da nikada nije razmišljala o mogućnosti da žene budu deo najviše crkvene hijerarhije i da joj takva ideja deluje strano, jer je odrasla uz jasno definisan poredak.
Muškarci koji završe bogosloviju mogu da služe liturgiju i svete tajne - krštenje, venčanje i pričešće - dok žene sa istim obrazovanjem najčešće rade kao veroučiteljice u školama.
Teološke rasprave i pitanje moći
Iako u savremenoj teologiji postoje izvesni pomaci i dijalozi, osnovna hijerarhija crkve se ne dovodi u pitanje, objašnjava Jović. Protivnici rukopolaganja žena često se pozivaju na argument da toga "nije bilo u istoriji crkve".
Teolog Vukašin Milićević navodi da je pravoslavna crkva po ovom pitanju čak nešto otvorenija od Katoličke, u kojoj ne postoji ni mogućnost uvođenja đakonisa. Anglikanska crkva, s druge strane, otišla je znatno dalje u uključivanju žena u crkvenu službu.
"Ne postoji nedvosmisleno teološko opravdanje za potpuno isključenje žena iz crkvene hijerarhije", smatra Dušan Maljković iz Centra za kvir studije. Prema njegovim rečima, pitanje rukopolaganja žena nije samo teološko, već i pitanje moći, jer bi uključivanje žena značilo i deljenje simboličke i institucionalne vlasti koja je vekovima bila isključivo muška.
Đakonise: povratak stare prakse?
Iako danas retke, đakonise nisu nepoznate u istoriji crkve. U ranom hrišćanstvu žene su pomagale u bogosluženjima, a praksa je postojala i tokom vizantijske ere. U novije vreme, pažnju javnosti privuklo je rukopolaganje Anđelike Molen, prve đakonise u Africi, koje je obavljeno 2024. godine.
Prema rečima Milićevića, ovakvi pokušaji oživljavanja stare prakse vredni su pažnje, jer pokazuju da tradicija nije uvek bila jednolična i nepromenljiva.
Žena kao majka
U crkvenom diskursu žena se često predstavlja pre svega kroz ulogu majke. Takav narativ izaziva kritike dela vernica koje smatraju da se time ženama sužava identitet i društvena uloga.
Milićević upozorava da problem ne leži u samom veličanju materinstva, već u njegovom smeštanju u radikalno patrijarhalni kontekst, gde se duhovna simbolika zamenjuje društveno-političkim očekivanjima.
Menstruacija i pričešće
Jedna od čestih dilema odnosi se na pričešće tokom menstrualnog ciklusa. Prema objašnjenju Rastka Jovića, ideja o "nečistoti" u tom periodu ne potiče iz hrišćanstva, već iz judaističke tradicije.
"Reč je o kulturno-istorijskim naslagama koje su se vremenom uvukle u religijsku praksu, iako za njih ne postoji čvrsto teološko uporište", dodaje Milićević. Savremena teologija sve češće ističe stav da biološki procesi ne mogu biti prepreka za duhovni život.
Tihi glasovi u hrišćanstvu
U biblijskoj tradiciji, žene često govore malo, ali njihova uloga ostaje presudna. Bogorodica, centralna figura hrišćanstva, retko govori u Svetom pismu, ali njen glas pokreće ključne događaje - od prihvatanja božanske volje do iniciranja prvog Hristovog čuda na svadbi u Kani.
Kako ističe teološkinja Jelena Vojinović, ženski glas u hrišćanstvu često je bio skriven, ali ne i bez uticaja.
Bonus video:
Saznajte sve o najvažnijim vestima i događajima, pridružite se našoj Viber i WhatsApp zajednici, prijavite na newsletter, ili čitajte na Google News.