"Kada sam videla JOVANOVO TELO, zaljuljala sam se na prozoru": Sanda Rašković Ivić o GUBITKU SINA - "Razmišljao je o odlasku u MANASTIR, sa OSEĆAJEM KRIVICE verovatno ću umreti"
- Sanda Rašković Ivić otvarila je dušu o najvećoj ličnoj tragediji
- Njen sin Jovan izvršio je samoubistvo početkom 2022. godine
"Sve je u redu dok je po redu, kada počne da preskače nije normalno", govorio je njen otac. Ne postoji ništa teže od gubitka deteta. Bol za koju ne postoji uteha. Sanda Rašković Ivić, ugledna političarka, psihijatar i psihoterapeut, sa nenadoknadivim gubitkom suočila se početkom 2022. godine, kada je njen sin Jovan izvršio samoubistvo.
Nije bilo nikakve tame koja bi se mogla prepoznati, govorio je o planovima za budućnost. Završio je Filozofski fakultet, sanjao o odlasku u Beč... A onda se sve srušilo. Iznenada. Utehe nema, ali Sanda Rašković Ivić pronašla je način da nastavi dalje. Morala je. Jer i život mora dalje.
Možda vas zanima
Ugledna političarka, diplomata, autorka brojnih stručnih radova iz oblasti psihijatrije i psihoterapije i književnica, gostovala je u podkastu "Životna priča" na Jutjub kanalu Žena.rs, gde je, u emotivnom i otvorenom razgovoru sa voditeljkom Simonom Stanković, govorila o najtežem udarcu koji joj je život zadao.
Njen sin Jovan, njeno najmlađe dete, pronađen je mrtav u jutarnjim časovima 20. januara 2022. na pločniku ispred zgrade u Beogradu. Izvršio je samoubistvo skočivši sa petog sprata.
"Divno i blagorodno biće, pre svega dobar čovek"
Bio je poseban mladić, nasmejan i veseo. Kada bi ušao u neku prostoriju, istog časa obasjala bi je svetlost. Međutim, javnosti je predstavljen potpuno drugačije. Priče koje su se o njemu širile nisu se poklapale sa sećanjima onih koji su ga lično poznavali.
"Moj Jovan je imao nesreću da bude sin političarke, koja je uz to opoziciona političarka dugi niz godina. Kao i moj deda, i otac. Nama je opozicija kućna politička pozicija. I naravno, mediji su ga razvlačili, svaku njegovu mladalačku nepodopštinu, svako zavitlavanje... Od toga se pravio slučaj, mnogo su ga ocrnjivali i provlačili kroz blato. A bio je jedno divno i blagorodno biće, pre svega dobar čovek", kaže Sanda.
"Nije reč o njegovoj lepoti, o njegovom obrazovanju, o ogromnom enciklopedijskom znanju, nenormalnom znanju koje je imao kao mlad čovek, o inteligenciji... Njegova dobrota je, pre svega, to što je plenilo. I taj osmeh, taj mekan i blagi pogled koji je imao još kao beba zadržao je praktično do poslednjeg dana svog života".
Te kobne noći ništa nije ukazivalo na nesreću. Ni da se nasluti. "Uzeo je 400 dinara iz mog novčanika. Rekla sam: 'Nemoj da kupuješ onu jeftinu brlju koju si kupovao sa tim drugom kad ste pili u susret Badnjoj večeri.' A on je rekao: 'Pa nisam lud da se ubijem, to mi je za cigare, posle ću izaći da ih kupim'".
Ništa nije slutilo na tragediju
"Kada sam videla telo mog sina, zaljuljala sam se na trenutak na prozoru. Međutim, tada su mi pred očima naprosto sevnule slike unuka i ćerke. Vratila sam se nazad, obukla se i sišla do mog Jovana."
U tako teškoj situaciji, najtežoj koja može da zadesi roditelja, Sanda se suočavala i sa mnoštvom pitanja. Ko je kriv? "Ona je psihijatar, kako nije videla? Uvek je bio nasmejan, kako je to moguće?..." Da li je pomislila, makar na sekund, da bi takva tragedija mogla da se dogodi?
"Nisam videla, nažalost, nisam videla nijedan znak te noći. Bilo je trenutaka u Jovanovom životu kada je bio tužan, kad mu je otac bolovao i kada je umro, kada je raskidao sa nekom od svojih ljubavi. Godinu dana ranije izgubio je oca i raskinuo sa devojkom koju je voleo. Tada je bilo mnogo više elemenata za brigu i signale takve vrste, nego što ih je bilo te noći. Ali, ta krivica uvek ostaje. Nosim je i danas, i verovatno ću s tim osećanjem krivice i umreti".
Jovan je razmišljao i o odlasku u manastir. Krka mu je bila bliska srcu, ali i Dečane je veoma voleo. Značili su mu, kaže Sanda.
"Želeo je da ode tamo ne na intelektualnu ekskurziju, nego na ispovest i neko duhovno očišćenje, jer je planirao da ide u Beč da uči nemački – to bi mu bio šesti jezik – i da tamo nastavi sa masterom iz međunarodnih odnosa. Završio je Fakultet političkih nauka, bio je politikolog. Voleo je filozofiju i istoriju".
Čuva Jovanove stvari i glasovne poruke
Uvaženi psihijatar i političarka otkrila je i da čuva lične predmete svih njeni milih kojih više nema. Uspomene žive...
"Čuvam i Jovanove lične predmete. Nosim njegove majice, stvari, imam i sveske. Volim da su mi tu. Jedan deo stvari sam dala iz kuće. Neke Jovanove knjige poklonila sam deci koja studiraju isti fakultet, a nisu u situaciji da ih kupe. Dala sam i deo njegove odeće".
Nije izbrisala ni Jovanove glasovne poruke. Čuva ih, da je smire. "Preslušavam ih, nekad se i uspavljujem njima. Moj srednji unuk Slavko imao je tri i po godine kada je izgubio ujaka. Pre koji mesec, nas dvoje smo šetali gradom, a kada se jedan momak u prolazu nasmejao, rekao je: 'On se smeje kao i ujak'. Taj smeh mu je negde ostao".
Jovan je dobio ime po dedi Jovanu Raškoviću, čuvenom psihijatru, političaru, profesoru i akademiku. "Jako je ličio na mog oca", kaže Sanda. "I fizički, i duhovno, i duševno. Imao je i divan odnos sa bakom, šalio se da mu sve dopušta jer liči na njenog muža koga je obožavala".
Celu ispovest Sande Rašković Ivić pogledajte ispod:
"Bio je moja desna ruka..."
"Sin je bio moja desna ruka. Moj suprug je dugo bolovao... Jovan je popravio gramofon da bi mogao da pušta ploče sa klasikom koju je najviše voleo. Učio je u njegovoj sobi, čitao bi mu nešto, razgovarao, zabavljao ga... Bio je izvanredan ujak, voleo je decu, svoje sestriće. Kada bi se igrao s njima, spuštao se na taj nivo malog deteta."
Bio joj je, kaže, i velika podrška u političkoj karijeri. "Svojevremeno mi je rekao: 'Nemoj, mama, da se povlačiš, to tebi lepo ide, ti treba da budeš ženski Mićun srpske politike'".
Sanda Rašković Ivić objavila je knjige "Život ide dalje" i "Jovan Naše Duše", koju je priredila zajedno sa dr Vjerom Rašković Zec, sestrom svog oca.
"Jovanove sestre, prijatelji, profesori, učiteljica, razredna..., pisali su o njemu sećajući se događaja i anegdota, a ima i njegovih objava sa Fejsbuka. To je na neki način spomenik koji smo mu zajedno podigli. Mnogo razgovaram sa Jovanovim prijateljima. Nekoliko njih me redovno posećuje. Evociramo uspomene, pričamo, smejemo se kao da je s nama tu u sobi... To je tako lekovito i lepo. Uprkos bolu, zahvalna sam na svakom minutu provedenom sa njim. Gubitak je veoma bolan, ali divno je što je bio tu".
Saznajte sve o najvažnijim vestima i događajima, pridružite se našoj Viber i WhatsApp zajednici, prijavite na newsletter, ili čitajte na Google News.