Sa beogradskih zidova gledaju nas i pokojna deca i pokojni kriminalci i voljeni sportisti i voljeni ratni zločinci...
U jednom od krajeva Beograda koji i jesu i nisu „centar“, prolaznicima se sa zida osmehuje - ili smeje - čovek sa kačketom. Zvao se Kiza; baš Kiza jer je bio od onih gradskih fenomena za koje je gotovo uvreda nazvati ih imenom i prezimenom. Kizu je većina lokalaca poslednji put videla ispred obližnje prodavnice, možda pekare ili trafike, kako pije pivo ili jednostavno postoji. Umro je početkom godine, ne prebacivši mnogo četrdesetu. Ubrzo je dobio mural. Živela umetnost koja nudi još jednu stazu pamćenju.
Sekcija komentara na ovom tekstu je sada zaključana. Sekcije komentara na svim tekstovima se automatski zaključavaju posle 48 sati od poslednjeg osvežavanja teksta.