Kako sam jurio virus i gde me je STIGAO: Najvažnije je da se u ovoj borbi čovek ne pokaže kao go*no. Jer, i ako preživi, mi nećemo preživeti epidemiju go*ana
Živopisni Eks en Provans, kada dolazite kao ja iz Ljubljane, nalazi se posle Kana i Nice, a severno od Marselja. Hiljadu kilometara okruglo. Veliki trg na čijem je početku železnička stanica. Zatim, fontana veličine kao ona na Slaviji. Bez zarobljenog kič orkestra u njoj. Na februarskom suncu grad je sijao kao Suvinjon iz bliskog Kasija. Sa masnom, slojevitom patinom na svojim zidovima. Opet, dovoljno svetao i žut. Bila je nedelja i grad studenata je izmamio masu na ulice. Mladi su brzo hodali kroz grad. Stariji su bili primetno sporiji. Ja sam, verujem, našao neki ritam između. Na samo par kilometara od njih su dovedeni oni koji možda nose najopasniji virus koji je tada već bio zaključao Kinu. „Biće ogromnih posledica po svetsku ekonomiju“, šaputalo se. (Da biste nastavili sa čitanjem, potrebno je da se pretplatite na neki od "Blic premium" paketa)