Dokumentarni film 'Profesija reporter - Zapis' premijerno će biti prikazan 12. maja u Beogradu i fokusira se na život i rad poznatih srpskih foto-reportera.
Autori filma su Stojan Đorđević, Zoran Ilić Kiza, Vlada Marković i Milan Peca Nikolić, koji žele da prikažu istinu kao osnovnu vrednost novinarstva.
Dokumentarac "Profesija reporter - Zapis" biće premijerno prikazan u utorak, 12. maja, od 19 časova u MTS dvorani u Beogradu. Film počiva na svedočenjima naših poznatih foto-reportera i osvetljava suštinu novinarstva, a autori Stojan Đorđević, Zoran Ilić Kiza, Vlada Marković i Milan Peca Nikolić donose priču o ljudima kojima je istina bila jedini parametar.
U filmu učestvuje desetak znamenitih foto-reportera, među kojima, nažalost, ima i onih koji više nisu među živima, a čije su fotografije obilazile svet duže od pola veka - od ratnih poprišta do istorijskih sportskih i političkih momenata.
Među sagovornicima su Dušan Vranić, Srđan Sulejmanović, Goran Tomašević, Peđa Kujundžić, Emil Vaš, Aleksandar Stanković, Željko Sinobad, Rade Bošnjak, Zoran Jovanović - Mačak, Žikica Jovanović i Biljana Marković. Tim povodom, razgovaramo sa jednim od autora filma, i fotoreporterom "Blica" Zoranom Ilićem Kizom.
Kako se rodila ideja da snimite dokumentarac?
- Poziv je došao od Stojana. Niko nikad nije uradio sličan film, tako da je ovo neki prvenac koji govori o ljudima iza kamere, koji sve to doživljavaju, ali koji nisu ispred kamere, koje drugi ljudi ne vide, ne čuju njihovo mišljenje, ali vide njihovo srce, njihovu dušu i njihovu mentalnu projekciju koju oni ostavljaju na fotografiji. Od prvobitnih osam sati snimljenog materijala, film je pažljivo sveden na sat i 40 minuta.
Koliko dugo je nastajao ovaj film?
- Od korone. Sigurno više od tri godine. Nas dvojica nismo imali pomoć novinara niti scenario, nego smo pustili njih da pričaju.U filmu učestvuje desetak znamenitih foto-reportera, među kojima, nažalost, ima i onih koji više nisu među živima, a čije su fotografije obilazile svet duže od pola veka - od ratnih poprišta do istorijskih sportskih i političkih momenata.
Film je konceptualno podeljen u dva dela. Prvi deo donosi dramatična i stresna svedočenja sa ratišta i kriznih žarišta. Kroz objektiv ovih profesionalaca svet je pratio pad Čaušeskua, svrgavanje Sadama Huseina i Gadafija, kao i ratove širom bivše Jugoslavije, Libije, Sirije i Iraka. Drugi deo filma prelazi na filozofski teren. Sagovornici analiziraju sam foto-reporterski zanat, osvrćući se na to kako je rad u ekstremnim situacijama i pod visokim stresom delovao na njih kao ljude i kako je oblikovao njihovu životnu filozofiju.
Kada ste prvi put došli u kontakt s fotografijom?
- Oduvek sam voleo fotografiju i otišao sam u školu fotografije kod Pece Vujanića i to sam završio. Okolnosti su bile takve da je jedan moj drugar poznavao Slobodana Miloševića, koji je u to vreme bio zamenik glavnog i odgovornog urednika u Ekspres politici. On mi je predložio da, kada sam već završio školu, dođem kod njihovih fotoreportera kako bih nešto naučio i video kako će mi ići. Tako sam stigao u tu ekipu gde sam zatekao Stojana, Radeta, Žikicu, Rašu i legendarnog Kokija. Sa njima sam radio, učio zanat, borio se, i evo, ovim poslom se bavim već 25 godina.
Kako je to - biti fotoreporter?
- Bio sam urednik fotografije u "Alou" i "Blicu" šest godina, ali mi se to nije dopalo i sada samo fotoreporter. Moj istinski poziv je da budem fotoreporter - da budem na ulici, da gledam, vidim fotografiju, slikam i prepoznam trenutak. Kada šetate kroz grad, uvek možete videti neku fotografiju, zanimljive trenutke i interesantno svetlo. Sedenje u kancelariji i obavljanje uredničkog posla meni se naprosto ne sviđa.
Publika vas najviše pamti po fotografijama iz sveta šou-biznisa. Na koje ste fotografije Vi lično najponosniji?
- To se sa estradom sudbinski namestilo, jer sam u Ekspres politici bio dve godine pre nego što se ona zatvorila. Kao mlad fotograf koji traži posao, otišao sam tamo gde se radila estrada i tu sam proveo četiri godine. Po tome sam dosta poznat jer sam napravio razne fotografije koje niko nikada nije uradio. Ipak, meni je izvorna ostala ona dokumentarna, "live" i "feature" fotografija koju sam naučio od ljudi u "Ekspres politici". Jako sam ponosan na lepe fotografije koje sam napravio u Madridu, radeći zadatak preko ministarstva za izložbu koja povezuje evropske zemlje i gradove sa Beogradom. Takođe, posebno volim jednu predivnu fotografiju nastalu slučajno na špicu Ade Međice, kada se Sava povukla. Na tom malom sprudu, pod prelepim svetlom, stajala je moja tadašnja devojka u lepoj haljini, sa čašom vina i cigaretom u rukama, okrenuta da gleda ka Gazeli - to je slika koja savršeno oslikava Beograd.
Tokom duge karijere fotografisali ste sretali mnoge poznate ličnosti. Koga biste posebno izdvojili?
- Dugo sam u ovom poslu i nema sa kim nisam uradio fotografisanje - od svih aktuelnih i bivših političara do raznih sportista, uključujući i Novaka Đokovića. Novaka sam prvi put slikao u Crnoj Gori u paparaco stilu, dok mu je dete još uvek bilo beba. Bili su na plaži on, Jelena i bebica, i to su bile prve fotografije sa detetom u javnosti. Pored njega, u Crnoj Gori sam fotografisao i svetske zvezde poput Davida Bekama, Madone i Naomi Kembel.