Pre 50 godina, od 15. do 18. avgusta, održan je do tada najveći muzički festival na svetu, nazvan Festival muzike i umetnosti ili kako je na plakatu najavljeno – Tri dana ljubavi i mira kasnije poznatiji kao Vudstok. Očekivanih 50.000 ljudi na farmi u Vajt Lejku, Betel, u državi Njujork, pretvorilo se u pola miliona ljudi te je tako ovaj događaj ostao upisan u istoriji ne samo rok muzike, već i popularne kulture, kulture protesta, antiratnog sentimenta i načina razmišljanja čitave jedne generacije.
Šta je Vudstok značio tada u Americi i kod nas, šta se sve promenilo od tada i da li je u današnje vreme moguće zamisliti takav jedan događaj bili su neke od tema tribine „Dan ljubavi i mira“ organizovane u KC Gradu, a učesnici u razgovoru su bili Žikica Simić, radio-voditelj; Petar Janjatović, muzički kritičar; Vera Ranković, slikarka i posetiteljka Vudstoka 1969. godine; Prof. dr Marko Šuica, istoričar, a moderatorka: Prof. dr Radina Vučetić, istoričarka.
Organizatori festivala Vudstok su bila četiri biznismena, od kojih su dvojica bili pravi biznismeni Džon Roberts i Džoel Rozenman, a druga dvojica su bili muzički producenti Majkl Lang i Arti Korntfild koji su takođe u neku ruku bili biznismeni. Najstariji od njih četvorice je imao samo 26 godina, a jedini koncert na kome je do tada bio Roberts (koji je uložio najveći kapital) bio je koncert sastava “The Beach Boys”.
Uprkos svim problemima oko organizacije, ovo je ostao najznačajniji muzički festival popularne kulture i kontrakulture sve do danas.
- Paradoksi su da je trebao da se održi u Vudstoku i tako je i nazvan, a održan je stotinak kilometara dalje. Na njenu nisu učestvovali svi oni koji su bili planirani. Tri dana u avgustu je padala kiša, ali bez obzira na sve to što nije možda bilo kako su organizatori zamislili mi smo dobili najznačajniji događaj kontrakulture 20. veka. Oko pola miliona ljudi je bilo na Vudstoku, što je skoro identičan broj od 475.000 američkih vojnika koji su u tom momentu bili u Vijetnamu. Dve Amerike - navela je Radina Vučetić u uvodu razgovora. Ona je opisala u kakvim okolnostima tih burnih šezdesetih godina se dogodio festival.
- Šezdesetih je bio vrhunac hladnog rata, podizanje berlinskog zida, kubanska raketna kriza, ubistva Džona Kenedija, Bobija Kenedija, Martina Lutera Kinga, ubistva nekoliko vođa pokreta Crni panteri... Znači, imamo eskalaciju nasilja, rata u Vijetnamu od 1965. Ali takođe imamo uspon pokreta za građansko društvo. Ono što su afroamerikanci uspeli za sebe da urade tokom šezdesetih godina je veoma značajno. Ono što su učinile žene za ženski pokret, LGBT zajednica, američki starosedeoci...sve se to dešavalo tih godina i zato možemo da govorimo o fenomenu Vudstoka - istakla je Vučetić.
Hendriksova himna
Za mnoge je nastup Džimija Hendriksa, poslednjeg dana, u ponedeljak, u jutarnjim časovima bio vrhunac festivala kada je odsvirao američku himnu.
Izvođenje američke himne na ovakav način jeste jedan od najikoničkijih momenata ovog festivala i kako je Majkl Lang jedan od ključnih ljudi u organizaciji Vudstok festivala zapisao: “U ovom izvođenju Hendriksove himne zapravo su kompletne šezdesete. Tu možete da čujete zvuke bombi, eksplozija, rata i protestnih marševa”. Razne debate su održane na temu da li je to patriotski čin ili nije, podsetila je Radina Vučetić.
Muzički kritičar Petar Janjatović je dosao da je teško sada ocenjivati šta je Hendriks hteo da kaže time što je odvirao onako distorziranu američku himnu.
- Moja procena je da je on na taj način hteo da pokaže kakvu Ameriku oni žele. Dakle, drastično dugačiju od one kakva je ona bila u tom trenutku. Mi smo na žalost devedesetih godina imali slično iskustvo kao što su mladi u vreme Vudstoka imali sa Vijetnamom. Dakle, nasilne mobilizacije, jeziva propaganda, ali ceo taj pokret mladih ljudi je doneo slično kao kada su bili protesti u Srbiji devedesetih godina, neverovatnu količinu humora, pameti, pa čak i optimizma. Taj momenat tih šezdesetih godina je bio fenomenalan jer je dozvolio novim generacijama da se bore protiv autoriteta koje su imali. A ti autoriteti su bili jezivi. Odjednom se otvorio prostor vezan za seks, slobodu, drugačiju muziku i nešto što jeste hedonizam. Ja mislim da je hedonizam jedna od stvari koja je upropastila hipi pokret, ali je teško odoleti - kazao je Petar Janjatović.
Žikica Simić je često pisao o značaju rokenrola šezdesetih i kontrakulture.
- Ja sam tada bio gimnazijalac i postoji ona izreka ko se seća šezdesetih taj nije bio u šezdesetim, tako da se ni ja ne sećam svega baš najbolje, ali se sećam značaja koji je rok muzika imala za našu generaciju. To je bio trenutak u vremenu kada se jedna generacija koja je stasala posle Drugog svetskog rata odjednom pronašla svoju muziku, ideju vodilju ka nekom novom svetu o kojem su imali pravo da maštaju. Rok muzika je postala zaista jako važna zbog toga što je imala oreol pobune i nečeg potpuno novog. To je bio saundtrek za čitav niz zbivanja koji su bili veoma važni u to vreme, a te pesme su donosile jedan potpuno novi senzibilitet koji je bio potreban nama da se sami otkrijemo... Tamo ništa nije funkcionisalo, počevši od vremena, droge, saobraćaja...ali je nekako sve ostalo fantastično jer mislim da je ipak muzika najvažnija stvar u svemu tome. Muzika je katalizator za sve te društvene promene i sve se poklopilo. Pazite, festival je počeo sa Riči Hejvens, to je potpuno slučajno, ali Riči Hejvens je tada odsvirao “Freedom” koja je postala himna koja je ostala do dan danas. Sa tolikom energijom i strašću je odsvirao tu pesmu koja slavi slobodu. Onda se pojavio Karlos Santana pravo niotkuda i odsvirao najbolji koncert na Vudstoku i započeo svoju fantastičnu karijeru koja traje i dan danas. Pojavili su se “Crosby, Stills, Nash & Young” supergrupa sa drugim nastupom u njihovoj karijeri, koji su napravili fantastičan koncert. “Mountain” su debitovali, sve je to nekako leglo. Moj favorit od muzije koja se desila tamo je upravo Džimi Hendriks koji je odsvirao himnu u metaforičkom, u istorijskom, u kome god hoćete smislu i bio vrhunac festivala jer on je tu himnu distorzirao maksimalno i na neki način je to metafora te generacije, odnosno njenog odnosa prema zvaničnoj Americi i kako ona to sve vidi i kako teba da se promeni. To je mislim vrhunac festivala i Riči Hejvens, a moj intimni vrhunac su “Ten Years After” - otkrio je Žikica Simić.
Svedočanstvo
To je bilo vreme droge seksa i rokenrola, a među tom masom sveta je bila i Vera Ranković iz tadašnje Jugoslavije, nema mnogo ljudi odavde koji mogu da se pohvale time.
- Ja sam posle osnovne škole otišla u Ameriku da živim sa tetkom i tečom. Otišla sam na godinu dana da naučim engleski, a ostala sam tamo da završim srednju školu, a onda sam primljena na akademiju i to se upravo poklopilo hronološki sa rađanjem hipi pokreta. Tako da smo mi na akademiji bili vrlo angažovani. Hipi pokret je imao dve struje, jedna je bila otkrivanje sebe i menjanje načina života na ličnom planu. Oni su odbacivali onaj konformizam pedesetih godina, ono što se očekivalo: da završiš školu, da se oženiš i da uzmeš hipoteku, da se okuješ dugovima i da praviš karijeru...Jedan deo tih hipika je želeo da to promeni. Sa televizijom su se pojavile reklame i konzumerizam i mi smo to odbijali jer smo smatrali da je život više od materijalnih dobara i želeli smo da promenimo svet. I izgledalo je kao da je to moguće. Znači, jedan deo hipika su bili oni koji su eksperimentisali sa esidom, LSD-om i marihuanom i pokušavali da proširenjem uma promene svoju ličnost, konkretno da promene način života tako što će da odbace to materijalno i da žive u komunama - ispričala je Vera i napomenula da je ona pripadala drugom delu hipi pokreta koji je je bio vrlo politički angažovan.
- Mi smo hteli da promenimo svet, ali ne kroz sebe individualno nego kroz svoje okruženje. Mi smo bili vrlo aktivni u antiratnim protestima. Boston je bio jedan od centara pored Vašingtona na istočnoj obali. Ta serija velikih protesta se zvala “moratorijum”. Te godine kada je bio Vudstok, u aprilu je bio ogroman protest u Vašingtonu, pohod na Belu kuću. To se smenjivalo, a muzički festivali su bili jedna ekspresija, način izražavanja našeg bunta, dok je drugi način bio borba protiv establišmenta. Kad je bio Vijetnamski rat, svi su mogli biti mobilisani jer su oni to izvlačili kao lutriju, tu je bila i borba za jednakost, protiv rasne diskriminacije koja je još uvek postojala u to vreme u Americi, borba za ženska prava, za LGBT prava...I mi smo na akademiji pravili proteste, spavali smo tamo, vrlo smo bili angažovani - opisala je Vera, a zatim se prisetila odlaska na čuveni Vudstok.
- Što se samog Vudstoka tiče, ja iznutra nisam bila ni svesna čemu prisustvujem iako nisam bila drogirana, pušila sam travu, to su svi radili i zbog toga se nije hapsilo tamo. Međutim, moje društvo i ja nismo želeli da se povučemo iz života i nismo probali esid. Mi smo došli u petak, imali smo onaj šareni kombi sa kojim smo inače svaki vikend išli na neki festival ili protest jer je Vudstok bio samo jedan u nizu festivala i po meni ničim nije iskakao osim tom masovnošću. To je bila jedna bina tamo u daljini, grmelo je... Niko se nije držao rasporeda, neki su svirali 45 minuta, neki dva sata i bilo ih je mnogo, i ko će da ih sluša sve. Tako da imam neke momente koje pamtim i kada neko priča o Vudstoku onda se prisećam kako je to bilo. U petak je bila strašna gužva, parkirali smo se dosta daleko, u subotu i nedelju je padala strašna kiša, svuda je bilo blato, ali mi smo imali kombi tako da smo spavali unutra, nagurani kao sardine. Bila je totalno opuštena atmosfera. Nismo bili ni gladni ni žedni i to nam nije ni bilo važno iako ništa tamo nije bilo dobro organizovano jer se nije očekivalo toliko sveta. U subotu je počela svirka u 12 sati i to je trajalo i trajalo, bila je strašna kiša pa je bila pauza, u nedelju je isto padala kiša i mi smo u nedelju kasno popodne otišli - prisetila se Vera tog događaja, a kada se vratila u Jugoslaviju, ona je ostala dosledna idejama hipi pokreta, bila je slikarka, radila je na Radio-televiziji Beograd, a danas ima organik farmu.
Mitovi i paradoksi
O samom Vudstoku ima dosta protivrečnosti, zove se Vudstok, a nije se desio u Vudstoku, toliko je bila jaka ta poruka o antiestablišmentu i antikapitalizmu, a zapravo se zaradilo na Vudstoku. Hendriks je svirao u ponedeljak ujutro, a dosta ljudi je otišlo bez obzira što su bili hipici, u ponedeljak je moralo da se pojavi na poslu.
Zbog toga istoričar Marko Šuica napominje da je veoma važno sagledati svaku pojavu iz više uglova.
- U vrenme kada se Vudstok odigrao, za njega su znali samo oni čiji su rođaci i deca bili tamo prisutni u publici. On nije dobio takav publicitet van tog kruga pop kulture kakav je dobio kasnije. Vudstok je postao simbolom tek nakon dokumentarca koji je izrežiran, koji je selektivan i koji je izvukao najbolje momente. Još jedan od paradoksa je da je najpoznatiju pesmu o Vudstoku napravila oosoba koja na Vudstoku nije bila. Reč je o Džoni Mičel. U svakom slučaju, imamo informacije koje su selektivne, ko se čega seća, to je veoma upitno - ističe Šuica. Zato ponavlja da je veoma važno koristiti različite izvore informacija da bi mogla cela slika da se sklopi.
- Ja imam različita svedočanstva učesnika, kako onih koji su bili u publici, preko onih koji su bili menadžeri, do onih koji su bili na sceni muzičari, tehničari... Svi se slažu oko ovih stvari: da je bilo blato, dezorganizacija, strašno puno droge i mnogo loše muzike. Ključni momenat po meni jeste Džimi Hendriks i Majkl Lang šta je govorio o njegovom nastupu, a zapravo najbolji deo Vudstoka je “Soul Sacrifice” od Santane koji je bio autsajder, koji nije imao ploču, koji je došao tamo i njega je Vudstok izbacio. I “Country Joe and the Fish”, antiratna pesma “I Feel Like I’m Fixin’ To Die Rag” koja je nastala 1965. i trebalo joj je četiri godine da ona postane himna jedne generacije. Različiti uglovi i različiti stavovi, doživljaji Vudstoka kreirali su se iz različitih krugova. Svi se slažu da je organizacija bila katastrofalna, muzičari su kasnili, nisu mogli da dođu do bine, neki su dolazili helikopterima... Ovo je bio prvi takav događaj u istoriji koji organizovan tako kako je mogao, sa neverovatnim brojem ljudi koji nije očekivan. Ono što je neverovatno je da nije bilo nasilja, ljudi su sami sebe disciplinovali. Čak i oni koji su bili protiv Vudstoka odali su priznanje da pola miliona ljudi na jednom mestu bude bez incidenta je potpuno neverovatno - zaključio je Marko Šuica.
Zašto Vudstok nije moguć danas
Nešto kao što je bio Vudstok više nikad se nije ponovilo, a pitanje je da li je tako nešto moguće danas.
- Nema više tih ljudi. Svet se promenio. Mlade generacije su korumpirane na neki način kako od strane establišmenta, tako i od velikih kompanija od kojih očekuju posao. A nemamo više ni Džimija Hendriksa Dženis Džoplin, rokenrol se promenio, sada su to sve instant zvezde, svet je sad drugačiji. to što je doneo rokenrol i Vudstok možda treba tražiti u nekim drugim sferama, možda su to ove izbeglice koje idu, možda su to siromašni koji više neće da trpe siromaštvo - navodi Žikica Simić.
Marko Šuica dodaje i da se promenio način komunikacije.
- Teško je očekivati da se određeni fenomeni iz istorije ponavljaju. Dogodiće se nešto novo u drugačijem formatu.