Rekli su mu da je PREVIŠE RUŽAN da bi bio glumac, a on postao ozbiljna faca i OŽENIO NAJLEPŠU NA SVETU: Godinama je GLADOVAO i trpeo ZLOSTAVLJANJE - jedan savet mu promenio život
- Bili Bob Tornton u Holivudu je uspeo tek u svojim tridesetim godinama
- Život pun turbulencija obeležila je i kratka, burna romansa sa Anđelinom Džoli
Za snove ne postoji rok trajanja, čak ni u "fabrici snova" koja ne prašta greške, a retko kad, i retko kome, pruža drugu šansu. No, Bili Bob Tornton je prešao igricu. On je do holivudskog vrha stigao putem kojim se ređe ide – dužim, trnovitijim i prilično opasnim, dok su na svakom zavijutku vrebali demoni iz prošlosti.
"Šta čini dobrog glumca? Životno iskustvo. Nije mi potrebno da tri nedelje sedim u plakaru kako bih se uživeo u ulogu nekog mračnog tipa", rekao je jednom prilikom. Na pomen njegovog imena, mnogi će prvo reći: "Aha, bivši muž Anđeline Džoli!", zanemarujući činjenicu da je Bili Bob Tornton daleko više od toga. Da je jedan od najboljih glumaca današnjice (iako nema Oskara da to i dokaže, osim onog za najbolji scenario), i jedan od omiljenih holivudskih "odmetnika", mada mu karijeru baš i nisu obeležile uloge negativaca.
Možda vas zanima
U avgustu je proslavio 70. rođendan, što možda deluje nerealno. Ali, kada bacite pogled na njegovu biografiju, i nije toliko neverovatno, jer je svoje parče holivudskog kolača zagrizao već u lepim tridesetim. Pre toga je bukvalno životario i zarađivao tek toliko da sastavi kraj sa krajem.
"Srećan sam što nisam uspeo u dvadesetima. Da se to dogodilo kada sam bio jako mlad, ko zna da li bih danas uopšte bio ovde. Tada sam imao problema sa supstancama koje bi učinile gotovo nemogućim suočavanje sa slavom na zdrav način...", priznaje glumac, koji danas "meri reči kao svoj dah"
Slomljeno detinjstvo puno bola i mučenja
Priča počinje u malom mestu u Arkanzasu, gde je cela porodica – majka (samoproglašena vidovnjakinja), otac (nastavnik istorije), braća, sestre, tetke, ujaci – živela u bakinoj i dekinoj kući. Nisu imali ni vodu ni struju, zavisili su od bunara na imanju, petrolejki i starog radija preko kojeg je slušao rokenrol u nastajanju. "Ponekad smo jeli veverice i oposume, koje je deda donosio iz šume. Ali, kao dete to ne shvataš, jednostavno nisi svestan tog".
Mogle bi sve te čudne, i kako ih je nazvao – izopačene avanture da mu posluže i za neku filmsku storiju, zar ne? Verovatno bi takva drama bila na granici fikcije, ali – on je majstor pisane reči, rođeni pripovedač, bar isto koliko je i vrhunski glumac.
Nije imao sreće da odrasta na nekom boljem mestu. Ovo je bilo toliko izolovano da nije postojala ni bolnica, a i školovani ljudi mogli su se nabrojati na prste. Ne računajući njegovu porodicu. Bili je morao da radi zahtevne fizičke poslove – od pilane, gde je prenosio teške mašine, do asfaltiranja puteva i čišćenja istih posle saobraćajnih nesreća, što je često bilo uznemirujuće.
No, siromaštvo nije bilo najteži deo njegovog detinjstva. Bio je to odnos sa ocem Vilijamom, veteranom Korejskog rata, navodi tportal.hr. Često ga je tukao kaišem, seća se, ne samo kad bi nešto skrivio, već i iz čistog besa – ako bi njegov omiljeni tim izgubio utakmicu otac je umeo da izgubi živce. Atmosfera u kući večito je bila napeta. Posledice zlostavljanja prate ga i danas – razvio je opsesivno-kompulsivni poremećaj (OCD) i anskioznost kao direkne rezultate konstantnog straha.
Melanholija nikada ne prestaje
Ironijom sudbine, upravo je on postao to dete koje će se brinuti o ocu kada mu je dijagnostikovan rak pluća. Svega nekoliko meseci ranije Bili je završio srednju školu. Uprkos svom bolu koji mu je naneo, bio mu je i desna i leva ruka sve do poslednjeg dana.
A onda je, 1988. godine, doživeo još veću tragediju kada je njegov mlađi brat iznenada umro usled zastoja rada srca. "Nakon njegove smrti više nikad nisam bio isti", priznao je Opri u jednoj emisiji. "U meni postoji melanholija koja nikada ne nestaje".
U detinjstvu se borio sa disleksijom, ali je uspeo da završi školu, čak i da se istakne kao igrač bejzbola. Međutim, nije krenuo sportskim putem. Rešio je da studira psihologiju na državnom univerzitetu, da bi i od toga odustao i sredinom osamdesetih se uputio u Los Anđeles, trbuhom za filmskim kruhom. Ali, to je grad u koji dolazite s namerom – da postanete neko i nešto. Da postanete poznati. Konkurencija žestoka, kao ni na jednom drugom mestu na svetu. Talenat i ambicije često nisu dovoljni – morate da imate i koji gram sreće.
Između audicija radio je u vetroparku, lancu brze hrane i svirao bubnjeve u rok bendu. A onda na scenu stupa ta famozna mrva sreće... Dok je konobarisao na na koktel partiju u vili Stenlija Donena, uslužio je i čuvenog reditelja, njegovog imenjaka Bilija Vajldera ("Neki to vole vruće", "Sedam godina vernosti", "Sabrina", "Apartman"...). Započeli su razgovor, a Vajlder mu je savetovao da razmotri karijeru scenariste.
Čovek koji nije bio tamo
"Rekao mi je: 'Previše si ružan da bi bio filmska zvezda, a ne izgledaš ni kao da te je neko udario tiganjem posred lica, tako da ne možeš da budeš ni karakterni glumac. Znaš li da pišeš? Onda piši svoje priče i stvaraj svoje likove. To je tvoja karta. To je jedini način da uspeš'".
Poslušao je jednog od najvećih reditelja svih vremena, pozabavio se pisanjem i mnogo godina kasnije dobio Oskara upravo za najbolji scenario ("Sečivo"). Taj film iz 1996. bio je i njegov veliki breakthrough, iako je dobre uloge ostvario i tokom druge polovine osamdesetih i početkom devedesetih. Usledili su "U-Turn", "Armagedon", "Čovek koji nije bio tamo", "Banditi", da bi u novi vek ušao sa hvaljenim "Balom monstruma" i još nekim filmovima koji su ga, konačno, uveli u holivudsko visoko društvo.
Ženio se šest puta. Ima četvoro dece. Njegova najstarija ćerka Amanda javno je govorila o bolnom odnosu s ocem. Imala je samo godinu dana kada se razveo od njene majke, a svoje prve supruge Melise Periš. "Samo želim da bude tu. Nije fer gledati ga svaki dan na televiziji, a da od njega ne dobijem ni poziv".
Sam Tornton priznao je da njihov odnos praktično nije ni postojao. Situacija je postala još tragičnija 2008. kada je Amanda čuvala jednogodišnju ćerku svoje najbolje prijateljice. Dete je iznenada preminulo, a ona je tvrdila da je bila nesreća. Međutim, ustanovljeno je da su rane pronađene na maloj Oliviji bile posledica fizičkog zlostavljanja. Osuđena je na 20 godina zatvora za ubistvo iz nehata, ali je odslužila samo devet godina.
Burna ljubavna priča sa Anđelinom Džoli
Posle braka sa glumicom Toni Lorens, Bili Bob Tornton na "ludi kamen" je stao sa Sindi Vilijams, a onda sudbonosno "da" izgovorio "Plejboj" modelu Pjetri Don Černijak, s kojom je dobio dva sina. Ni to nije trajalo... Manekenka je slavnog glumca optužila za zlostavljanje i tražila razvod, što se i desilo 1997, kada se Tornton zaljubio u koleginicu Loru Dern, s kojom se i verio. Međutim, u priču se uplela Anđelina Džoli, dok su snimali film "Pushing Tin".
Veridba je prekinuta, a do matičara je, umesto sa Lorom, stigao sa Anđelinom. Burna veza punila je stranice žute štampe i sablažnjavala svet. Obiležile su je tetovaže koje su posvetili jedno drugom, ali i čuvene bočice sa krvlju oko vrata (koje su zapravo bile medaljoni s kapljicom krvi, kako je kasnije objasnio). Previše ludo da bi trajalo, rekao bi neko... Tako je i bilo. Razišli su se već 2002. godine.
"Mislio sam da nisam dovoljno dobar za nju. Ona je htela da živi na jedan način, ja na drugi, a bio sam i previše nesiguran". Takođe, Anđelina i Tornton objavili su početkom 2002. da su usvojili dete iz Kamdbodže (malog Medoksa), ali je kasnije otkriveno da je lepa glumica to učinila kao samohrani roditelj.
Smrtno zaljubljen u - bejzbol
Iako je sebi (i javnosti) obećao da se neće ponovo ženiti, šminkerka Koni Anglend očigledno je uspela da mu vrati veru u ljubav, a i da ga dovede u red. Zajedno su od 2003. godine, 2014. su se venčali i imaju ćerku Belu. Više od dve decenije sa istom ženom, to je svakako rekord za Torntona.
Danas živi na severnom obodu Los Anđelesa, igra u popularnoj seriji "Landman" i uživa u bejzbolu. Vatreni je fan Sent Luis Kardinalsa, pa je jedan od njegovih uslova u ugovorima da u prikolici, dok je na setu, obavezno ima televizor sa satelitskom antenom, kako bi mogao da prati utakmice omiljenog tima.
"Još čuvam očevu zeleno-belu trenersku jaknu. Podseća me na to da sam i sam nekad bio sportista. Takođe me podseća da sam, uprkos njegovim sumnjama, na kraju ispao sasvim dobro. Život je čaroban."
Pogledajte BONUS VIDEO:
Saznajte sve o najvažnijim vestima i događajima, pridružite se našoj Viber i WhatsApp zajednici, prijavite na newsletter, ili čitajte na Google News.