"Više me ne prepoznaje, kaže da NEMA DECU...": Slavičina MAJKA više od 15 godina IMA PODMUKLU BOLEST - "Od tog trenutka nikada se više nisam izgalamila na nju"
- Alchajmerova bolest je nepredvidiva i zahteva prilagođavanje u svakodnevnom životu
- Slavica Stuparušić je opisala iskustvo brige o majci koja boluje više od 15 godina
Život sa osobom koja boluje od Alchajmera je poput putovanja kroz maglu – svaki dan donosi nove izazove, strahove i male pobede. To nije samo izazov, već neprestana borba sa svakodnevnicom. Slavica Stuparušić u dirljivoj ispovesti priča o svojoj majci, koja više od decenije živi sa ovom neizlečivom bolešću. Njena priča je iskrena, dirljiva i pokazuje kako strpljenje, ljubav i razumevanje mogu biti jedini svetionik u svetu u kojem se sećanja polako brišu.
U početku su simptomi bili suptilni, gotovo neprimetni, pa su ih članovi porodice često tumačili pogrešno. Slavica Stuparušić otkriva da je njena majka zaključavala sobe i da bi ponekad odlutala ne znajući gde je. Svađe i nesporazumi su bili svakodnevica sve dok nisu razumeli prirodu Alhajmerove bolesti. Tek kada je dijagnoza potvrđena i terapija pravilno primenjena, situacija je postala podnošljivija. Naučila je da umesto kritike i frustracije, ljubav i strpljenje postanu njeno najjače oružje.
Možda vas zanima
– Bolest moje majke počela je pre oko 15 godina, ali tada nismo mnogo znali o Alchajmeru. To je tiha bolest koja se polako šunja, pa prvih simptoma nismo bili svesni. Mama je stalno imala osećaj da je neko potkrada, a zapravo je samo zaboravljala gde stavlja stvari. Tada smo se svađali s njom, ne shvatajući da ima problem – rekla je Slavica u emisiji Blic zdravlje.
Dodala je da je njena majka kasnije počela da zaključava sobe, a jednom je otišla po unuku u obdanište i zaboravila gde ide.
Pogrešna terapija
Dodatno je stvar bila teška jer su joj u Domu zdravlja pogrešno davali lekove za agresiju i depresiju, što je pogoršalo situaciju.
– Tek kada je doktorka Dragana Mratinić kućno pregledala mamu i postavila pravu dijagnozu, terapija je počela da deluje i nama je laknulo. Dijagnoza je postavljena pre oko 10–15 godina. Bolest je postepeno uzimala svoj danak – mama više nije mogla sama da se neguje i postala je teško pokretna. Ipak, njen nagon da "ide kući" nikada nije nestao. Nekoliko puta je pokušala da pobegne iz kuće, a jednom su je neki mladi ljudi našli na ulici i pozvali policiju da je vrate – priča Slavica.
"Mama me ne prepoznaje"
– Isprva smo je osuđivali. Nalazila bih hleb sakriven u plakaru među cipelama i mislila da je nemoguće. Tek kada sam počela da zamišljam kako je njoj – izgubljenoj u svetu u kojem ne zna gde je ni ko smo mi – shvatila sam da živimo na "ostrvima pamćenja u moru zaborava". Od tada se više nikada nisam izgalamila; tretiram je nežno, kao malo dete, i vidim koliko joj to znači – ispričala je Slavica i dodala:
– Bilo je bolno. Rekla je da nema decu. Ali kada sam je pitala kakva je njena ćerka, čula sam najlepše stvari o sebi – koliko me voli i koliko sam pažljiva. To je bio trenutak koji mi je pokazao da ljubav ostaje i kada pamćenje nestaje.
Slavičina majka ima 89 godina i smeštena je u privatnom domu, jer je nakon smrti supruga briga u kućnim uslovima postala gotovo neizvodljiva.
– Iako je finansijski vrlo zahtevno, uspeli smo da joj obezbedimo stabilnu i kvalitetnu negu. Uprkos svim teškoćama, shvatila sam da su ljubav i strpljenje jedini pravi oslonac u svetu u kojem sećanja polako nestaju – kaže Slavica.
Iskustvo života sa osobom obolelom od Alchajmera Slavica opisuje snažnom metaforom.
– To je kao plovidba kroz gustu maglu. Svaka promena nosi neizvesnost, ali i retke, dragocene trenutke topline i nežnosti. Ne treba se boriti protiv te magle – treba postati mirna luka u kojoj će se ta osoba osećati sigurno, voljeno i zaštićeno – zaključila je.
Pogledajte ceo razgovor sa Slavicom Stuparušić:
Saznajte sve o najvažnijim vestima i događajima, pridružite se našoj Viber i WhatsApp zajednici, prijavite na newsletter, ili čitajte na Google News.