U poslednjim danima života, borila se s bolešću uz podršku porodice i negovateljica koje su joj pomagale.
Pisala je bez ulepšavanja o ličnoj patnji, usamljenosti i prihvatanju svoje situacije pred kraj života.
Vedrana Rudan je bila veoma iskrena i transparentna i poznata je kao neko ko je bez ulepšavanja govorio o svim temama, pa tako i odnosu sa svojom decom. Ona je tako jednom prilikom priznala da sa decom nije imala prisan odnos i nije osetila bliskost.
Vedrana je u svojoj kolumni dok se lečila od najgore bolesti opisivala odnos sa decom.
- Moji prijatelji, moji zdravi prijatelji pate jer su im deca nepodnošljiva. Hladna, bezosećajna. Žao mi je mojih prijatelja jer nisu slobodni. Meni su moja deca stranci, nepoznati ljudi koji mi idu na živce jednako onako kako i ja idem njima. Kad su bila mala tražila su moj zagrljaj, slinom mi bojala lice, kikotom me zasmejavala. Njihove ručice, njihove nožice naborane poput onih francuskih guma, sve me to dovodilo do emocionalnog orgazma. Danas znam da su moja deca tada bila životinjice koje su morale biti ljupke da bi preživele. Da me nisu grlili, da su pljuvali u mene, da nisu vrištali od sreće kad bih se ukazala na vratima možda bih ih dala u dobre ruke pa neka se onda te ruke je**u s gadnim životinjicama. Želim reći, između moje dece i mene nikad nije bilo ljubavi. Sve je bio goli interes. Ona su me čupkala za kosu i žmirila od užitka jer su njušila da bez mene ne mogu, ja sam svršavala od sreće jer sam mislila da sam se sudarila sa esencijom ljubavi - napisala je tada ona, pa nastavila:
- Koji zaj**. A onda… Vreme leti pa odjednom s druge strane stola vidiš strance koji su k tebi svratili na nedeljni ručak jer misle da moraju biti pristojni. Tvoj muž i ti pokušavate nakon ručka, dok se kava puši, započeti razgovor na bilo koju temu. Pa izgovarate rečenice. Gosti ih ne čuju. Ni sin ni kći ni unuk. Ti ljudi ne govore, oni šalju poruke onima koji su im bitni. Kad popiju kafu izaći će iz mog života s cerekom na ustima i ledom u očima. Otkako imam rak tako mi malo ljudi treba, oni najbliži najmanje. Volim samo muža. On se nije promenio. Žalim što sam rodila, mislila sam da ću roditi večnu ljubav. U nekim godinama nikome od nas pamet nije jača strana. Biologija nas je*e. Meni treba neko čije oči nisu ledene, čije ruke nisu hladne čiji glas nije pun lažne žalosti. I zato, ako mi na ovom pregledu doktor kaže da vidi “neke sene” ali da će biti sve u redu, reći ću mu da isključi tužnu trubu jer ja ni za čim ne žalim. Nikoga nisam izgubila, nisam sama, uz mene je čovek koga volim. Njega će moje metastaze, ako ih bude bilo, zaista ugristi za srce. Za bivše lovce na moje sise pune mleka živo mi se je*e. Rak je odvezao zimu koja mi je okivala srce, neka se moja deca bore sa svojim olujama, ja odavno nisam njihov kapetan. Telefon zvoni. Unuk. Zove nakon tri meseca. Kako si, nona? Ne dižem slušalicu. Ko te je*e, zlato nonino."
"Muž me je naučio toleranciji"
Njen drugi suprug, Ljubiša Drageljević, mlađi je od nje bio osam godina.
Njih dvoje su godinama živeli u skladnom braku u Rijeci.
Vedrana je često isticala koliko je naučila uz njega i kako je on uticao na njen karakter.
- Ljubiša me je naučio toleranciji. Promenio me nabolje - govorila je otvoreno spisateljica.
Ovako je provela poslednje dane
Vedrana je podsetimo, u svom poslednjem blogu govorila o borbi i opisala kako su izgledali njeni poslednji dani.
- U grupi sam 'onih kojima je najteže'. Zato znam da mi nije najteže. Umreću, umreće i drugi. Trenutno sam kod kuće. O meni brine porodica. Supa, čaj, hrana čvrsta, meka, pranje na krevetu... Glumim kako dremuckam. Sramota me je. Na koje sam grane pala. Kad im to kažem čujem samo jednu rečenicu - ti si naša. - Čija sam kad sam u bolnici danju i noću, kad u tri ujutro osetim ruku na čelu, kad u pet sestre vidim kako odnose moj otpad koji se meni beskrajno gadi... Nisam bogata, da jesam, dala bih im sve što imam - istakla je književnica, dodajući da joj one uvek skromno odgovaraju da je to "njihov poziv".