Ima tome nekoliko godina, kad je ono Ferguson bio blizu dna i blizu dana s kojim će napustiti firmu u kojoj privređuje dvadeset i kusur godina, kada sam napisao da je Vidićev dolazak u Mančester najznačajnija stvar koja se mogla desiti – srpskom fudbalu.
Ima tome nekoliko godina, kad je ono Ferguson bio blizu dna i blizu dana s kojim će napustiti firmu u kojoj privređuje dvadeset i kusur godina, kada sam napisao da je Vidićev dolazak u Mančester najznačajnija stvar koja se mogla desiti – srpskom fudbalu. Ako, rekoh tada proročki raspoložen, Vidić postane standardni prvotimac i duhovni brat Rija Ferdinanda, fudbal u Srbiji imaće razloga za svoje postojanje. A i čiča Ferguson, sujetni zlostar, izvadiće se iz bule.
I tako i bi: Mančester junajted imao je strpljenja da sačeka pet godina od odlaska Bekama i Kina, da stasaju Vidić i Kristijano R., da ne otpusti Fergusona i da postane prvakom Evrope, uz pripadajuće domaće titule. Veličina preduzeća zvanog MU sastoji se upravo u količini strpljenja za neuspehe, baš kao što su igre moći garnirane nestrpljivošću ključna odrednica za Real Madrid. No, šta nas briga za RM, tamo nema naših.
Kada je, dakle, Nemanja Vidić postao ključna figura Mančestera, u igračkom, ali i u simboličkom smislu – Novi Mančester, to je upravo on, zato što mu je trebalo vrlo malo vremena da eksplodira i vrlo malo prostora da postane nezamenjiv, iako je tamo stigao posve diskretno – počelo je svanjivati i kod nas. Ispostavilo se da ovde još ima talenta, da ima radne etike i da nedostaje samo pozitivno znanje iliti stručna sprema.
Teren za Antića bio je raščišćen.
Vidić je ključni igrač Mančestera, uz Runija, dakako, i na ostanku te dvojice Ferguson i njegovi poslodavci zasnivaju svoju veru u nastavak uspešnosti. A i Ferguson više nema novih pet godina za čekati: dosta je mator, naime. Neko veliko pojačanje, za bolju prodaju majica, može sačekati da se smiri histerija u Sitiju i u Realu, uostalom. Stiže januar.
Ali, Vidića i vidićevština – ozbiljan uspeh u velikom klubu – promenili su stvari i kod nas. Antić je došao kao spasilac – ili kao Spasitelj, kao svojevremeno Krojf u Barsu – ali nije došao u potpunu pustoš: bilo je neke vere, dole u katakombama sećanja na malo bolju prošlost. Antić je, poput Konstantina, učinio tu suterensku veru državnom religijom, i sada svaki prosečan stanovnik ove zemlje zna da se devetog devetog dve hiljade devete može dogoditi konačni prevrat: tučemo Francuze i u Africi smo.
Ovde je vreme da uključimo jednog starog proroka, Ršuma. Još u potpisnikovom ranom detinjstvu, napisao je Ljubivoje iz Ljubiša onaj ključni distih „sad kuka pola Afrike / zbog banatske paprike“. Mislio je na Bambija Tošića, razume se. Zoran Tošić, žrtva Jokanovićevih eksperimenata i izvrstan polaznik ubrzanog kursa u razvoju talenta u Mančesteru, eksplodirao je u drugom poluvremenu prijateljske utakmice u Pretoriji, mitskom mestu jednog nekad omraženog režima. Videlo se da je čovek, uostalom izvanredno darovit čovek, stekao ono što kod nas ne bi nikad – brzinu u glavi. Onu u nogama već je imao. Tošić je Antiću doneo zgodnu mogućnost da Domeneku ili nekom drugom, svejedno, postavlja taktička pitanja: je l’ će Srbi da igraju četiri-četiri-dva sa Krasićem ili četiri-tri-tri sa Bambijem, na primer? I mnoga druga pitanja, poput onih o tome kuda će tačno ići lopta, osobito kada u timu bude i Deki Stanković. Antić utakmicu u Pretoriji nije razumeo kao prijateljsku, nego kao trening-meč u kome je tako postavio stvari da je igra imala smisao, celinu i duhovitost. Poglavito u drugom poluvremenu, i naročito kroz nastup Zorana Tošića. I baš kao što se u Ljajićevoj igri protiv Apoela moglo videti da talenat bez stručnog vođenja ne može napredovati, tako se kod Tošića vidi upravo suprotno.
Bude li Bambi postao u veznom redu ono što je Vidić u odbrani Mančester junajteda, srpski će fudbal imati pravo da se nada završnicama velikih međudržavnih takmičenja.
Fudbal, naime, to su golovi. Tošić je tip igrača kakvi čine suštinu savremenog fudbala: brzina, lucidnost, drskost. To su oni koji daju i nameštaju golove. To su oni koji se usuđuju. To su izuzetni. Jeste, sa darom se rađa, ali dar je krhka cvećka: bez pažljivog orezivanja, zalivanja i pravilne upotrebe đubriva, prvo cvetanje ujedno biva i jedino. Tošićev dar, obilato iskazan u Africi, neguje se u vrhunskom stakleniku. Ako uistinu procveta, biće to presedan – naš mlad igrač u ofanzivnom zadatku u velikom svetskom klubu, toga nije bilo od Deje i Zvone. Samo, oni nisu naši. Biće to presedan na koji će se moći pozvati i oni koji dolaze – od Ljajića pa nadalje.
Ako se, pak, za tri godine opet budem pozivao na vlastito pisanje, to će onda značiti da je Srbija među pet najboljih reprezentacija u Evropi. Ili deset u svetu. Možda taj ciklus počinje već u prvoj dekadi septembra ove godine. Kao što je Vidićev odlazak u Mančester, doduše, iz Rusije, ne iz Srbije, učinio da se proplamsaji vere i nade ponovo ukažu, tako će i Tošićev – ili nečiji drugi, svejedno, samo što ja sad ne vidim nikog ni blizu tako velikog tima – mogući uspeh kod Fergusona biti znakom da se ovde ne proizvode samo odlični štoperi.
No, to će pokazati i ono što je istinski rđavo ovde – odsustvo onoga što je imala srpska košarka: procesa proizvodnje vrhunskih trenera. Da nije tako, Vladimir Vermezović, jedini ovdašnji trener koji je svoj tim ostavio u igri i na proleće u evropskim takmičenjima, ne bi sedeo u odelu, na klupi tribina stadiona u Pretoriji za vreme utakmice Srbija – Južna Afrika, u svojstvu gledaoca na privremenom radu u timu po kome je jedan bend dobio ime učinivši ga tako poznatim. Trener Kajzer Čifsa bio bi, naime, na treningu tima koji ima nekog važnog posla u Evropi.
A „Old Traford“ bi mogao postati srpska Meka. Ili, barem, Lurd.