Igor Butulija: Ne znam zašto se moj brat igrao sa životom
Bio sam na pripremama jugoslovenske reprezentacije u Aranđelovcu u leto 1989. godine, kada sam imao osećaj da se zidovi hotelske sobe sužavaju. Dobio sam temperaturu i istrčao u hodnik. Naglo mi je pozlilo. Želeo sam što pre da vidim lekara jer sam počeo da drhtim od nervoze. Umesto lekara na recepciji hotela sreo sam ujaka koji me je zagrlio i hladno izgovorio „moraš odmah za Beograd”. Ćutke sam ušao u kola jer sam osećao da se nešto strašno dogodilo. Pred zgradom u kojoj smo stanovali na Zvezdari okupilo se mnogo sveta i tada mi je bilo jasno da sam zauvek izgubio nekog od najmilijih. „Darko je stradao”, izgovorio je neko iz mase i posle toga više ništa nisam čuo. Počelo je da mi zuji u ušima. Shvatio sam da više nemam brata, započinje ispovest za „Blic nedelje“ Igor Butulija, naš proslavljeni rukometni reprezentativac.