Natalija otvoreno govori o detinjstvu i životu između Herceg Novog i Beograda, skromnom porodičnom životu i odnosu sa roditeljima.
Posebno emotivno opisuje borbu sa gubitkom oca i poslednje godine njegovog života obeležene Parkinsonovom bolešću, kao i ritual utorka, dana posvećenog zajedničkom vremenu.
U emisiji "Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović" koja se emituje večeras od 22.15 sati samo na Blic televiziji gošća je voditeljka Natalija Milosavljević koja je ogolila dušu o svom odrastanju, trnovitom putu ka uspehu, partnerima, o tome da se nije po svaku cenu ostvarila kao majka, o svojoj majci ali i najtežim životnim bitkama, gubitku oca.
Natalija Milosavljević je iz Herceg Novog, a kad ode u Herceg Novi kažu joj ti si prava Beograđanka, a zapravo je rođena u Dubrovniku i možda nije bila planirano dete svojih roditelja ali je oduvek bila voljena, kako je ostalo i danas kada je mama u pitanju, ali i do poslednjeg dana kada je u pitanju tata o čemu priča u emisiji "Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović".
- Nekada ne planirate toliki broj članova u porodici, ali se to dešava. I u to vreme '77. godine kada sam se ja rodila, pričali su mi kasnije otac i majka, bila je samo jedna dilema, ne hoću li se ja roditi uopšte, da li da imamo Nataliju, već da li će se poroditi mama u Kotoru ili u Dubrovniku. Pa su na raskrsnici ipak odabrali, mama je rekla: "Hajmo u Dubrovnik" jer je u Kotoru to vreme vladala žutica, a Herceg Novi nije imao porodilište - priča na početku emisije pred kamerama Blic televizije Natalija.
Odlazak iz Herceg Novog u Beograd
U Herceg Novom je Natalija živela sve do završetka srednje škole, dosta tipično, kako navodi profesorka, jer je tata bio vojno lice. Dobili su stan, svako je imao svoju sobu. Njeni roditelji su bili prilično skromni i tako su nju i sestru takođe vaspitavali.
Već u toj srednjoj školi je pokazivala dar da piše za školske novine.
- To se pisalo, to se išlo na radio stanice, to se svako takmičenje u vezi sa medijima, ja sam tu prednjačila - kaže Natalija koja je od 2004. godine akreditovani novinar za "Evroviziju".
U jednom trenutku Natalija je donela odluku da se iz Crne Gore preseli u Beograd.
- Zvučaće verovatno ovim novim generacijama neobično, ali to je '96. godina i pazite, ja tad nalazim u Vojvode Stepe jednu sobu, ne stan. Tad su bile aktuelne sobe, toliko se moglo. Moji su mogli da mi izdvoje za jednu sobu, tu sobu je izdavala jedna penzionerka, baka Milka koja mi je rekla: "Slušaj u 9 sati svake večeri moraš da budeš u stanu, to jest u sobi, jer ja posle zaključavam vrata i ti ne možeš da uđeš". To je za mene bilo aha amin, to je to. I onda ja dođem, a u 9.15 je morala mama da pozove ili tata da provere jesam li ja tu. I to je bio taj dogovor, ja sam na sve pristajala samo da ne moram ponovo da se vraćam u Herceg Novi, odnosno da se ne vratim. Želja da ostanem je bila veća od svega. Ta soba nije imala ni frižider već smo ne znam te male sireve i ne znam jogurte stavljali, pošto su bile hladne beogradske zime, na prozor, pa smo tako nekako živeli. Kasnije sam ja dobila i cimerku jer se opet zaratilo, bilo je loše vreme, nismo mogli da se izdržavamo pa sam podelila troškove - iskrena je Natalija koja je u Herceg Novom ostavila najbolju drugaricu, danas kumu, ali sa druge strane kumina ćerka je danas u Beogradu i Natalija joj, kako kaže, dođe kao druga mama.
Ti pozivi koje je imla svakog dana Natalija kaže da su održali porodicu na okupu.
- Imala sam utisak da oni zaista brinu, da brinu gde sam, šta sam, šta će svetla velegrada da mi donesu. Čak i prvi put kada sam od tate dobila karticu platnu da mogu da koristim njegovu, tad već pet penziju, čini mi se da je bila penzija što nije bilo puno, ali je opet bila, pričam o nekoj sigurnosti, kada mi je progutao automat, sećam se kod železničke stanice, da je on prvim avionom došao za Beograd i da je u banci tražio da se to ponovo meni vrati i tako dalje. To nikad neću zaboraviti. Tako da su imali neke situacije, sestra je takođe imala neke teške situacije kasnije u svom životu gde su nas oni kupili, odnosno uzvratili nam za sve ono što su želeli, a samo su želeli od nas da im se javimo i da uvek znaju gde smo - priča Natalija.
Prva zarada
Natalija je upisuala Fakultet političkih nauka, prva, druga, treca godina, a onda dobija prvi džeparac.
- Onda dobijam prvi džeparac i prvi posao na radio Košavi i bile su još neke radio stranice, ali ne toliko ozbiljne koliko ta Košava koja mi je u ono vreme donosila jedan zaista lep honorar. Ja sam od toga mogla već da počinjem da plaćam sama sebi. E sad to u budućnosti nije baš najpametnije izgledalo jer sam shvatila, aha sad ja mogu sama sve, pa me to malo odvuklo od knjige odnosno od učenja - kaže sa osmehom Natalija i nastavlja:
- Sa druge strane tad počinjem prvi put da radim u Beogradu na radiju sa onim crnogorskim i jekavskim izgovorom i naglaskom gde meni prva urednica kaže: "Ti stvarno nikada nećeš biti dobar voditelj". I tu rečenicu sam ja samo iskoristila i shvatila, e baš ovo neće biti ovako, e sad ćeš da vidiš. I onda sam uz pomoć onog ritma i sluha koji mi je davao nekako mogućnost da osetim kako se to ovde priča, jer izuzetno poštujem teritoriju na kojoj se nalazim, u kojoj živim, radim, zarađujem, i ja sam slušala verovali ili ne, 24/7 ljude, totalno sam prešla u slušače nečega što sam morala i upila sam. Nakon šest meseci sam dobila svoju prvu smenu na radiju i ja sam odmah dobila i autorsku emisiju. Ali, je žrtva bila šest meseci dubokog rada na izgovaranju, govoru, rečima.
Ljubav
Kada je Natalija krenula u Beograd njena simpatija je već bila na studijama takođe u Beogradu.
- Prva ljubav se završila tako kako se završila u toku prvog nekog da kažem prve godine studiranja i onda je usledila jedna pauza emotivna. Sad ne sećam se tačno zbog čega, ali verujem da nekako sve to ima svoje. A narednih nekoliko godina tu su se dešavale neke ljubavi koje su i bile i nisu bile, sad tek nisu vredne pomena. Zapravo sam ja tek kasnije od 2000. godine i tog posla na Košavi počela da se zaljubljujem i da se osećam svoj na svome i da dobijam mobilni telefon. Posle su usledile te poruke, u stvari prvo su bili pejdžeri, je l' možemo večeras u 8 kod hotela Moskva da se vidimo i tako sve kreće - priča Natalija sa osmehom.
Jednom prilikom je istakla da je njen emotivni život srednja žalost, a na pitanje profesorke zašto je to izjavila Natalija kaže:
- Pa zato što kad se srednja vrednost uzme postoje momci, prvo ne postoji veliki broj muškaraca sa kojima sam ostvarila emotivni odnos, ali kada se sabere zaista samo eto, poslednjih nekoliko... Dve veze mogu da kažem da su bile vanvremenske one koje možda neke druge žene u životu možda i neće doživeti jer sam sa njima sve doživela.
Zbog jedne veze je rekla da veruje u ljubav, da veruje da se ona može dogoditi, da se rado seća trenutaka iz te veze i da prosto nije izgubila samopouzdanje u sebe kao aktera partnerstva u emotivnim odnosima, navodi profesorka, a Natalija kaže:
- Nisam. Nažalost taj partner više nije među nama pa mi je teško da pričam o tome, ali je to jedini razlog što ne bih puno pričala osim da kažem da kad sa nekim stvarno se nađete i kad sa nekim ne morate puno ni da razgovarate i kada radite na proširenju porodice, na nekim velikim planovima kada živite sa nekim, pre svega kada živite ili kada otputujete... To je stvarno jedna skala ili više skala u vašem životu kad sa nekim počnete da delite sve. Kada sam osetila da bi se negde mogla desiti ljubav kao što su je moji roditelji imali do kraja očevog života... Te velike ljubavi kažu danas se više ne dešavaju, ja ne mislim da je tako. Mislim da stvarno može da se nađe partner iako sam u ovom trenutku slobodna ali verujem da zbog tih nekih koji podižu tu srednju žalost u u mom rezimeu dosadašnjem da ih vredi i da ljubav vredi i da svakoga čeka određena vrsta ljubavi. Bez obzira što sam u godinama u kojima sam i bez obzira što sada sam kod kuće sama to ne znači da sam u glavi ili emotivno neispunjena, samo znači da je neko zatišje verovatno pred buru.
"Ulogu majke i supruge nisam doživela"
Natalija je najbolja tetka dve devojčice iz Splita, ima velika profesionalna postignuća, ima divan odnos sa roditeljima, tačnije sada sa mamom, a sebe ipak ne smatra potpuno uspešnom, zadovoljnom, ostvarenom, na pitanje profesroke: "Kako ste kad ste sami sa sobom, šta sebe pitate", odgovara:
- Ne smatram sebe nimalo uspešnom jer najveću ulogu, ulogu majke i ulogu supruge koja ide uz to nisam još uvek doživela. I onda je uspeh jako relativna stvar. Danas možete da kažete za nekoga, evo sad konkretno za mene, sve ovo što ste lepo rekli ništa nije netačno, ali je to što sam mogla nekada nešto, vrlo često me baca u to jedno preispitivanje koje možda ne bi trebalo... Kažu često ne bi trebalo oko toga da se preispituješ, to ne možeš da dokučiš, ali je to nešto... Da li sam nekada mogla sa nekim partnerom da imam dete, da li sam mogla da budem majka, zašto ja nisam majka, zašto je ovo, zašto je ono... Gledate decu, volim decu, i u folkloru sam imala jednu dečiju grupu, volim da im pokažem nešto, volim da ih izvedem u grad, na sladoled, da se igram sa njima. I uvek je to pitanje iznad, a nekad je i suza. Nekad je i suza, vrlo često...
Profesorka kaže: "Da li je kod Vas bilo i onoga pa ima vremena za ostvarenje prave emotivne veze, to se ne događa odlukom nego spontanitetom i možda je i to malo pomerilo neke odluke do ovog trenutka, što ne znači da se neće pojaviti neko", a Natalija na to:
- Bilo je perioda kada su mnogi znali da kažu; "Zašto ne nađeš nekoga da ti napravi dete", evo citiram ali zaista koliko to zvučivo ružno, ali to su ljudi u stanju da vam kažu. To nije nešto što će sad prvi put neko da čuje. I meni to jedno sa drugim nikako ne mogu da razdvojim valjda zato što sam ja prema ocu toliko davala i on prema meni. Ne mogu da kažem... Pa čekajte ja bih bila sebična kada tom detetu sutra ne bih podarila i omogućila da ima oca i sve to jer je to blago jedno veliko.
Bolest i smrt oca
Natalija iskreno kaže da joj se čini da i u partnerima traži svog oca, a onda su se ona i profesorka dotakle najvećeg gubitka koji je doživela, a to je upravo gubitak oca.
Dugo je imala jedan specijalni utorak. To je bio dan kada je bila slobodna i kada je vodila računa o svom tati na način da odu na ručak, da vodi računa o njegovom brijanju, da mu čita članke iz novina, da razgovaraju, a posebno pet poslednjih godina njegovog života koji su ga nažalost vezali i za Parkinsonovu bolest.
- Pa eto poslednjih pet godina njegovog Parkinsona, ali naročito poslednje dve godine koje su već bile u onoj poslednjoj fazi gde otac skoro da i ne priča, gde mu treba svaka pomoć, od ustajanja do spuštanja u krevet i tako dalje... Dešava se taj utorak koji ja dobijam slobodno na svojoj televiziji, a koji ja želim da provedem sa njim. Potpuno spontano se dešava da je to utorak jedini dan u nedelji kada mi možemo da budemo od jutra do mraka zajedno. Ja odlučujem da se potpuno posvetim njemu. Znala sam ujutru da se probudim i da ga pitam koji je dan i te neke stvari prosto da malo rade ćelije od ranog jutra. Koji je danas dan recimo bio bi četvrtak on kaže utorak, jer je želeo da se šali i uvek je imao taj momenat: "Vi mislite da ja ne znam". Ja kažem: "Pa ne, šališ se, koji je, onda", a on kaže: "Četvrtak", jer je do kraja života bio izuzetno svestan, maksimalno, koliko je mogao. I onda je utorak prizivao. Kad dođe utorak mi smo sve odradili po redu. Vežbe, ustajanje, doručak je majka već spremila. Odlazi se, seda se u kola, odlazi se na Košutnjak, šeta se. Kada su koraci bili, to je kod Parkinsona već karakteristično, sve sitniji i sitniji na kraju, morala je ta čuvena hodalica da se upotrebi, ali se nije odustajalo od staze, od šetnje. Moj otac je bio čovek koji je pacijent koji je sve želeo. Nije jedan od onih teških jer, ja kažem ne znam šta bismo sestra i ja da je bilo obrnuto, da je majka bila, koja je teška bila ovako karakterno, a on je sve prihvatao. "Je l' možeš?", "Mogu!", "Je l' te boli?", "Ne boli", a bolelo ga je sve i ništa nije mogao - iskrena je Natalija.
Natalija se prisetila i trenutka kada su im saopštili od čega tata boluje.
- Kada su nam rekli da je Parkinson u pitanju, prvo što su nam rekli, od njega se ne umire, tu nam je bilo lakše. Malo smo kao dobro je, nije ono najgore, ali nam zapravo niko nije rekao koliko je to strašno teško da gledate da vam se roditelj gasi, da se doslovno gasi i da to traje pet godina, da to traje u fazama, da to traje tako što ja vodim borbe sa sobom i sa njim. Da njega moram da ubedim da on više ne može sam da se istušira, da moram ja sada, da je njega strašno sramota od toga, da mi prolazimo razgovore da to mora da se desi, da posle prolazimo razgovore da ja sam uvek tu. Ali je njega ta stid koju je nosio sve vreme sa sobom polako ubijala. To nam je bila barijera. Ja sam jedne večeri došla kod njega, rekla sam mu: "Tata, slušaj, zaboravi to što si ti k'o od majke rođen, jer ako kreneš sam da se tuširaš, ti ćeš pasti, umreti nećeš, ali nećeš moći da se podigneš. Leći ćeš u krevet i biće ti još mnogo gore nego što ti je sada", i on je ovako gledao u mene, "Prema tome, bolje da me pustiš da te ja istuširam, da ti pomognem. Ti ćeš naravno sve što ti budeš mogao". I tako smo se dogovorili. Nalazila sam jednostavno načine da mu neke stvari objašnjavam, baš da razlučim, da mu objasnim jer je ipak odnos muškarca i žene u pitanju, odnosno oca i ćerke. Možda bi bilo lakše da je otac i sin. Vidim da ga je to do kraja života mučilo - iskrena je Natalija.
Natalija je umela i po deset sati da provede sa tatom.
- Jeste. Iako smo mi imali medicinske sestre, odnosno negovateljice koje su medicinski tu sad dosta radile drugačije, jako je važno da vas porodica i prihvati i prati sve vreme. Otac se poslednje dve godine slabo kretao, dobijao dosta dekubitnih hrana. Ja prvi put u stvari shvatam šta je to i koliko je to opasno, baš zato što se slabije kretao. Na kraju života je zapravo i legao na VMA da se operiše od dekubita, nije lepo podneo operaciju, sledila je upala pluća, respirator i na kraju je preminuo od toga - kaže Natalija dok joj glas drhti.
Istakla je i da je skoro bila na istom mestu, a iako kaže da joj nije teško, oči su joj zasuzile, a glas zadrhtao:
- Skoro sam bila na istom mestu gde sam mesec dana, dan noć bila, dozvoljeno mi je bilo da dođem, da budem uz njega. Jednostavno, imali su razumevanja da to njemu znači i to nikad neću zaboraviti. I danas dođem na isti taj VMA, nije mi teško. Nije mi teško da se sretnem sa tim vratima, sa sobom gde sam ga poslednji put videla. Nije mi teško zato što smatram da sutra, ne daj bože može moja majka tu da bude. Ti ljudi su dali sve od sebe. Lekari su sve učinili. Ja sam videla i prosto to je negde moje zadovoljenje da smo sve što je moglo uradili.
Danas njen utorak izgleda ovako:
- Pa tako što odem prvo na groblje, ispričam se sa svojim tatom: "Dobro jutro, kako si spavao tata", sačekam, niko ne odgovara. Zapalim sveću. Ja ispričam svoje i odem kod majke. Odem dalje. To mi je i dalje slobodan dan.
Natalija je zatim objasnila da posle toga ode kod majke, ispričala još detalja koje su imale u planu, ali koje nažalost nisu mogli da ostvare. Osvrnula se i na teme o kojima se često ćuti, a šta je to o čemu je sve još ispričala u emotivnoj ispovesti, gledajte večeras od 22.15 sati samo na Blic televiziji.