Iskra ističe kako kolekcionarstvo i igra sa lutkama čuvaju dečji duh i daju poseban smisao svakodnevici.
Porodica neguje tradicionalne običaje, posebno farbanje jaja za Vaskrs, i gaji blisko porodično zajedništvo uprkos Iskrinoj zahtevnoj karijeri.
Glumica Iskra Brajović nas je ugostila u svom domu gde sa porodicom proslavlja najveći hrišćanski praznik - Vaskrs, te smo tako imali i priliku da osim tradicije i običaja koje poštuju, vidimo da ona ima jedan veoma zanimljiv hobi - poseduje kolekciju platnenih lutaka sa plastičnim glavama.
Na samom početku razgovora Iskra Brajović nam je otkrila odakle ljubav prema ovim lutkama.
Do 500 dolara je cena lutki
- Cabbage Patch Kids je brend koji je nastao u Americi 1978, a 1984. je u ovom obliku pušten u prodaju i zapravo ‘83. je kao bila predprodaja i to se zvalo Cabbage Patch Craze zato što su ljudi u Americi se tukli do bukvalno gipsa i povreda da bi dobili neku lutku u supermarketima gde se to prodavalo i tako je to nekako došlo i do nas nekim krajem 80-ih, početkom 90-ih. Krajem 90-ih je to već prestalo da se uvozi. Opet se onda pojavilo 2000-ih, pa opet nestalo. U principu i generalno u Evropi taj brend nije toliko poznat. Mi ih u slengu zovemo kupusare pošto piše Cabbage Patch, čije je kao fora da su iz polja kupusa rađene bebe - ispričala je Iskra, pokazujući nam koji je model najređi, ističući i da je on i najskuplji:
- Oni se uglavnom prodaju tako do 500 dolara čak ide njihova cena jer su oni redak kalup i pošto se ne proizvode više, onda se smatraju antikvitetom.
Ćerka sređuje lutke
Iskra je usadila ljubav prema lutkama ćerki Ines.
- Ona je zadužena da ih oblači, da ih češlja, da im menja garderobu. Odnese mi ih u veš mašinu tamo i kaže “Operi”. Ja kažem: “Pa gde su mogli oni da se isprljaju?”, a ona: “Pa i mi promenimo odeću kad nosimo jedan, dva dana, moraju i lutke da menjaju odeću - priča glumica i otkriva koja lutka je najstarija.
- Ljubiša je najstariji i njega sam prvog dobila i on ide sa mnom svuda. Kad idem na neka gostovanja vodim uvek po nekog od njih i onda tako kao luda žena ih fotografišem. U svojoj školi glume sam isto pokazala njih i objasnila ko su i prosto upoznala ih sa Ljubišom, sa Lolom. Retko se sad ljudi zainteresuju da imaju neki hobi, da skupljaju, pogotovo nešto što nije često, ali mene to ispunjava i ne trgujem s njima, ne prodajem ih dalje. Skupljam ih za sebe, za nju, eto ako poželi kad, kad bude ona velika da to, da nastavi to. To je neka moja strast.
Skupljala novac za lutke
Glumica nam je otkrila i da je za jednu lutku mesecima skupljala po dinar kako bi je kupila.
- Ova devojka je beba i ona se zove Natalija. Za nju sam ‘95. godine, znači sa nepunih osam, skupljala mesecima u kasici prasici dinar po dinar. To je tad bilo nekih 100-150 maraka. Ja sam skupljala, odnela i kupila je. Svaka lutka je stigla sa sertifikatom o usvajanju. Znači, pisalo je njihovo ime, prezime, datum. Imamo zapisano kad je kome rođendan. Evo, skoro je Maksimu bio rođendan i slavili smo. Jednu lutku sam naručila sa Nijagarinih vodopada - rekla je ona, ističući da su te lutke kao članovi porodice:
- Naravno da jesu. Većini smo mi promenili imena, pošto dođu neka generička imena koja su američka, a onda se naši zovu Dragan, Ljubiša, Nikola.
Dok smo razgovarali sa Iskrom, sa njom je u domu sve vreme bila ćerka Ines, koja nam je pokazala svoju omiljenu lutku.
- Lola je moja omiljena. Ona najviše liči na mene - kaže Iskrina ćerka.
Ćerka Voje Brajovića nam je otkrila i ko je njoj usadio ljubav prema ovim lutkama.
- Ja sama sebi. Dopale su mi se u prodavnici, ali generalno tu ljubav prema kolekcionarstvu i prema tom odnosu da lutke i životinje, plišane figurice imaju dušu mi je usadio brat Vukota zato što smo mi tokom života isto, on je pasionirani kolekcionar bio Masters lutaka, ovih figurica, onda G.I. Joe, onda iz Star Warsa. Njegove kolekcije isto izgledaju kao ono kad, kad prodaju na onim trgovinama, pa onda stripova, ne znam i tako onih trgovinama kao tih nekih relikvija osamdesetih, tako da u principu nas dvoje smo rasli tako nekako skloni da, da volimo igračke i da, da smatramo da svaka ima svoju dušu. Ako ne ostanemo bar malo deca, mislim onda će nas pojesti svakodnevni život i obaveze i sve što radimo kad smo već odrasli svaki dan kuvamo, idemo na posao, čistimo, brinemo o porodici, brinemo o roditeljima, mislim, gledamo neke društveno-političke situacije i kao ako bar nemamo jedan trenutak u kom i dalje pustimo sebi mašti na volju da ostanemo deca i da, eto, dozvolimo da lutke imaju dušu, onda ne znam šta bismo radili od života.
Pitali smo i malu Ines koju lutku bi poklonila batu Aronu.
- On najviše voli Anastasiju - jednorogu lutku. On stalno, nešto kao uzima kao da tapše, govori “beba, beba, beba” i nekako od dvadeset beba, nju baš pronađe i uzme je i onda tako se igra - kaže Iskrina ćerka objašnjavajući kako se ona igra sa lutkicama:
- Devojčicama pravim frizure, stavim kikice, pravim im da imaju kao neke činijice, pa kao hranu koja može tu da se stavi i oblačim ih stalno. Kad se razbole, ja ih stavim da spavaju. Najviše im pravim frizure. Kupusovizije pravim, takmičenje u pevanju. Kao Mis beba, tako se nekako ja igram sa njima.
Mama i ćerka farbaju jaja
Ćerka Ines se najviše raduje Vaskrsu.
- Meni je najzanimljivije kad ja farbam jaja jer stalno nalazim neke trikove za farbanje jaja i meni je najlepše kad farbam jaja, mamina desna ruka - rekla je ona, dok je Iskra dodala:
- Ja nisam neko ko to ume da slika pa kači po mrežama. Da bar pola što umem da skuvam i napravim kačim po mrežama do sad bi bila influenser, ali mene to nekako ne zanima. Uvek pravimo neki ručak, kolač, farbamo jaja, baš se nas dve tome radujemo i baš volimo te, te neke dekoracije koje tad nam osvanu u kući. Baš mi ona dosta u tome pomaže i volim kad god su neki praznici.
Na pitanje da li je Ines uvek pobednik u kucanju jajima, kaže:
- Pa kako kad. Nekad nisam, ali više jesam. Nekad mi se baš za redom sva jaja puknu - rekla je Ines, a mama Iskra je dodala:
- Ali je pobednik u jedenju kuvanih jaja. Važno je biti pobednik u nečemu - dodaje mama Iskra, prisećajući se kako su izgledali vaskršnji praznici u detinjstvu:
- Sećam se samo da smo brat i ja do besvesti kucali jaja. Ono šta su radili roditelji je manje važno. Mislim, moja sva sećanja na detinjstvo su vezana za njega više nego za roditelje. Verovatno samim tim što ja sad negujem taj praznik kod kuće, verujem da je to u stvari nešto podsvesno usađeno od moje mame i bake.
Glumica ističe dase uvek trudi da se posveti porodici, bez obzira na posao kojim se bavi.
- Bilo je situacija kada sam bukvalno radila od pet ujutru do ne znam osam uveče, snimala po šest meseci. Nikada se nije desilo da nisam stigla da bar sat vremena provedem s njom, da tako mrtva umorna pred spavanje pogledamo crtani, ali da joj ja i pre pričam o čemu se tu radi, bajku ili da svako veče pročitamo, imamo onu zlatnu ediciju nekih kao Diznijevih knjiga da pročitamo. Nekad stvarno dođu periodi kad mi je poprilično teško, ali pogotovo što sam se ja u oba puta vratila da radim sa njihovih 15 dana od rođenja. Sa Aronom sam se već 13-og dana igrala predstavu. Takav je život. Moramo da radimo da bismo zaradili, rekla je glumica koja nas je ugostila u svom domu.
Ćerka Ines je velika podrška glumici.
- Pomažem mami, nisam još naučila da ga preslačim. Ne voli da se presvlači, plače uvek, neće, ali umem da ga zabavim. Voli sa mnom da se igra. Malo me nekad maltretira oko igranja. On me zove dada i kad dođe u sobu govori: „Dada” - priča devojčica, a Iskra dodaje:
- Dada je ruski izraz za sestra, za seka i tako to njemu se primilo. Ima strpljenja ona iznenađena sam. Mislim, ja sam, ja sam rasla uz osam godina starijeg brata, tako da sam ja bila u poziciji kao što je Aron sada. To je da maltretiram ovog starijeg. Ja se toga svega ne sećam, ali vidim da su u stvari starija deca onako ozbiljni heroji. To koliko ona ima strpljenja, on joj seda na glavu, tera da sto puta igra jednu istu, neki isti ples, neprestano ono u krug, u krug, u krug dok više Ines kaže: „Ja sam mrtva umorna, ne mogu više.” Tako da u tom smislu stvarno svaka joj čast na strpljenju.
Glumičinu ćerku smo pitali čime bi ona volela da se bavi kad poraste.
- Volela bih kad porastem da budem novinarka - rekla je mala Ines kojoj smo odmah prepustili mikrofon kako bi svojoj mami postavila pitanje koje želi, a ona je to sa ushićenjem uradila i pitala mamu zašto je izabrala da se bavi glumom, a ona joj je odgovorila:
- Zato što sam volela da gledam druge ljude kako glume. I još više mi je bilo zanimljivo sve ono što se dešava iza scene kad glumac siđe sa scene ili kad se priprema za scenu, kako se šminka, oblači, proverava tekst, proverava rekvizite, kako se poziva inspicijent, moli se taj i taj da izađe na scenu. Kako sam kao dete često provodila vreme u pozorištu uz tatu, to mi je jako bilo zanimljivo i ja sam mislila da ću biti pozorišni reditelj, ali onda sam shvatila da ipak više volim da u stvari budem ja deo te scene, a ne samo da gledam sa strane. I tako sam pokušala i uspela u tome. Pre dvadeset i jednu godinu sam upisala fakultet i nisam se nikad predomislila, niti pomislila da je možda trebalo da odem nekim drugim putem - rekla je Iskra svojoj ćerki.
Biti ćerka Voje Brajovića je odgovornost
S obzirom na to da je ćerka glumca Voje Brajovića, otkrila nam je i koliko joj je to bilo opterećenje i odgovornost.
- Pre svega odgovornost. Ljudi često pitaju da li te je ometalo što misle da si preko veze. To je jedna stvar, ali to i prođe. Ali ono što jeste važnije je ta odgovornost kada imate roditelja koji je dosegao taj nivo u poslu i kada vi krećete sličnim putem. Ne kažem istim, pošto sam žensko i drugo je vreme i tako dalje i prosto, nekako sam se ja i bazirala i na dečje pozorište, a neki drugi žanr koji, koji on nikad nije ni dotakao. Moram da kažem da je ta odgovornost ono što je ustvari najprimetnije da sam imala, a to je da ga ne postidim kako svojim odabirom uloga, tako načinom na koji ih sprovodim u delo, tako uopšte svojim nekim ponašanjem, otkad sam prosto postala osoba pod okom javnosti. Uvek će postojati i tračevi. To mislim da mi pomaže, pa gde bih ja bila, pa gde me ima u svim ovim serijama i ne znam ni ja čemu. Mislim, ne sada, nego kad sam bila klinka, kada je to i moglo da se tako. Sad bi bilo iluzorno mene u 39-oj da neko gura, ali u, u mladosti, prosto da je neko za mene urgirao, zasigurno bi to sve išlo drugim putem. Nismo prosto tako vaspitani ni brat ni ja da imamo potrebe, niti želje da budemo protežirani od bilo koje strane koga. Ono što je meni značilo uvek je, naravno, taj, ta moralna vertikala koju nam je on usadio i koju dalje prosto negujem i kroz decu svoju.
Voja Brajović je bolji kao deda
Glumica nam je otkrila da li je Voja Brajović bolji kao tata ili deda, s obzirom na to da je kao tata morao da bude autoritet, a da su dede uvek popustljive prema unucima.
- Prema njima nema nikakve kočnice. Jedino što uvek, uvek se brine da mi nešto radimo pogrešno. Ima prezaštićujući stav prema njih dvoje. U tom smislu je bolji kao deda. Nekad i preteruje jer previše brine. Da li se Aron ugojio gram ili je premršav. Stalno brine da su oni premršavi, da ih ja ne hranim dobro. Stalno je neki strah za njihov goli život pored njihovih roditelja živih i zdravih (smeh). Ali to je normalno. Mislim, tu osobinu je imao i kad sam ja bila dete. Uvek je nekako bio stalno u strahu. Joj, ne mogu to da gledam. Joj, šta će biti, uvek da je neko da će pasti. Uvek je imao neke najcrnje scenarije. Mislim da je brižniji sad zato što sad ima i više vremena. Kada smo Vukota i ja stasavali, on je bio u jeku samo popularnosti, nego svog najproduktivnijeg perioda života. Pritom su to bile one najgore godine i sankcije, ono kada je svako morao troduplo više da radi da bi se, da bi se imalo u kući išta. Tako da je u tom smislu manje mogao fizički da nam se posveti, dok je sad prosto čovek, naravno, on radi i sad sprema i predstavu i sve, on apsolutno ne staje, ali je generalno u penziji zvaničnoj i može mnogo više da sa njima sedne i priča i bavi se nego što može kao otac.