Tajanstveni narod iz "oaze mladosti" je NAJZDRAVIJI NA SVETU: Žive preko 100 godina, žene rađaju i posle 40, a tvrde da su potomci vojnika Aleksandra Velikog
- O njihovom poreklu kruže brojne legende, a najduže se zadržala teorija da su potomci vojnika Aleksandra Velikog, koji je u 4. veku pre nove ere stigao do tog dela planete
- Zdrava ishrana bogata voćem i žitaricama, život u skladu sa prirodom i niska izloženost stresu navode se kao glavni razlozi za njihovu vitalnost i dugovečnost
Na krajnjem severu Pakistana, nedaleko od granice s Avganistanom i Kinom, na području visokog, oštrog i prilično negostoljubivog planinskog venca Karakorum, živi tajanstveni narod Hunza. Njihov jezik nema nikakvih veza sa susednim indoarijskim ili turkijskim grupama, a i poreklo im je obavijeno velom tajni. No, ono što već decenijama intrigira svet, iako mnogi smatraju da stvarni dokazi za takve tvrdnje ne postoje, jeste – njihova dugovečnost.
Sve je počelo 1948. godine, kada je ugledni američki publicista Džerom Irvin Rodejl objavio knjigu u kojoj je otkrio da "negde u nepristupačnim predelima centralne Azije živi narod Hunza, čija je dugovečnost poznata celom kontinentu". Često ih je pominjao i u svom časopisu "Prevencija", navodeći ih kao svetli primer zdravog života. "Konzumiraju samo organsku hranu, suve kajsije i bademe, žive na svežem vazduhu i vežbaju", pisao je.
Istraživači koji su krenuli njegovim stopama kako bi se bolje upoznali sa tom neobičnom kulturom isticali su da su mir, harmonija i manja izloženost stresu takođe blisko povezani sa životnim vekom, dužim od proseka u zapadnim zemljama. Neki su, navodno, proslavili i 140. rođendan pre nego što su napustili ovaj svet. U čemu je tajna?
Ko su? Odakle su došli?
Istoričari veruju da su Hunze starosedeoci Indijskog potkontinenta, koji su dve hiljade godina pre nove ere potisnuti u severnije predele, gde su početkom 13. veka osnovali nezavisno kraljevstvo Burušo. Tu su i ostali, u oblasti Gilgit-Baltistan, gde ćete ih i danas pronaći.
Njihovi vladari tvrdili su da su potomci vojnika Aleksandra Velikog, koji je, po osvajanju Persijskog carstva, stigao i do tog dela sveta. Bili su previše isrcpljeni da bi ga pratili u povratku kući, pa su odlučili da ostanu, neki na Karakorumu, drugi u podnožju susednih Himalaja. U nasleđe su im ostavili strogu disciplinu, a narod se tako i odnosio prema životu, asketski i vojnički.
"Svetlije su puti od svih susednih nacija, a njihov jezik (burušaski) sličniji je baskijskom nego bilo kom drugom koji ih okružuje". Mnogi putnici i naučnici koji su proveli vreme među njima kažu da su zaista sličniji Evropljanima, nego drugim azijskim nacijama.
Posetioce u svakom slučaju intrigiraju njihova specifična mladolikost i otpornost na razne bolesti. Tvrdnje da Hunze ne znaju šta je rak nedavno su opovrgnute zbog nedostatka dokaza, ali ima drugih pitanja... Ova mala i neobična zajednica, sastavljena od oko 30 hiljada ljudi, obitava na nadmorskoj visini od 3.000 metara, a mnogima je nemoguće odrediti starost, jer i sa 50 ili 60 godina izgledaju duplo mlađe.
Sveti Gral zdravlja iz "oaze mladosti"
Zaintirigirani pričama (i mitovima), eksperti iz celog sveta dali su se na izučavanje njihovih životnih navika u nadi da će otkriti “sveti gral zdravlja”. Imunitet su, kako same Hunze kažu, izgradili zahvaljujući surovim uslovima, specifičnoj klimi i vazduhu u nižim oblastima planinskog venca Karakorum, gde se inače nalazi drugi najviši vrh na planeti, K2. Oaza mladosti na tromeđi Pakistana, Avganistana i Kine.
Ipak, ovaj autohtoni narod nema veze ni sa jednom od te tri države. Osim po dugovečnosti, poznat je po bogatoj muzičkoj kulturi i tradicionalnim plesovima, kao i po progresivnom stavu prema obrazovanju i ženama. Sve ostalo je – nepoznato.
Ishrana je posebno, možda i najvažnije poglavlje. Zasniva se na žitaricama i voću: kajsije (u svim mogućim oblicima, naročito suve), kruške, šljive, grožđe, trešnje, dud i bobice svakodnevno su na jelovniku, dok su proteini svedeni na svega 10%. Procenat potrošnje mesa je još manji, za so skoro da ne znaju. Pripremaju i mlečni napitak sličan jogurtu, služeći se tradicionalnom recepturom.
Konzumiranje prirodne, neprerađene hrane, ulja od koštica kajsije i mineralima bogate glacijalne vode doprinosi "roku trajanja", smatraju stručnjaci, a dugovečnosti svakako doprinosi i aktivnost u poznijim godinama, posebno fizički rad na izazovnom stenovitom terenu. Starije osobe integrisane su u društveni život i prema njima se cela zajednica odnosi sa najdubljim poštovanjem.
Kupaju se u ledenoj vodi, čak i na temperaturama ispod nule. Vrlo su pokretni i agilni. Ovde žene od 40 godina izgledaju kao devojke i bez problema rađaju decu u poznijem dobu, jer menopauza očigledno stiže kasnije.
Šta je mit, a šta stvarnost
Surovi uslovi diktiraju način života, koji je dosta zahtevan i iziskuje maksimum od svakog člana društva. Nije ni čudo što su tokom vekova nekako selektovali otpornije gene, i samim tim stekli snažan imunitet. I to bi trebalo da bude ta "tajna", za kojom je tragao i Džon Tirni, koji je svoje iskustvo s putovanja objavio 1996. u Njujork Tajmsu.
"Kada sam stigao, postalo mi je jasno zašto su mnogi decenijama i vekovima pre mene taj kraj zvali Šangri-La. Najlepše mesto koje sam ikada video. Pitome zelene terase bile su zaštićene od spoljnog sveta snežnom piramidom nalik na mističnu planinu iz Hiltonog romana, a video sam mnogo starih ljudi koji su delovali prosvećeno, kao da su monasi. Ali…"
"Ali moja očaranost nije dugo trajala. Velika tajna o dugovečnosti, ispostavilo se, krila se u odsustvu bilo kakvih matičnih knjiga. Nepismeni starci nisu znali koliko imaju godina, i preterivali su najmanje deceniju ili dve, što sam utvrdio kada sam uporedio njihova sećanja sa istorijskim događajima."
Saznajte sve o najvažnijim vestima i događajima, pridružite se našoj Viber i WhatsApp zajednici, prijavite na newsletter, ili čitajte na Google News.